IMAM osjetio snažnu potrebu za gledanjem filma Troy nekoliko mjeseci. Napokon smo je unajmili.
Neprobojni grad Troja uništen je kad je dozvolio prinos lažnom bogu da uđe na njegova vrata: "Trojanski konj". Noću kad su svi spavali, vojnici, skriveni unutar drvenog konja, izronili su i počeli klati i spaljivati grad.
Tada je kliknulo sa mnom: Taj je grad Crkva.
Dopustili smo bogu sekularizma da uđe na naša vrata nedugo nakon Vatikana II. I žrtvu tom bogu prihvatili su neki od naših biskupa i svećenika - to jest prinos "kulture smrti" skrivene ispod "Trojanskog konja" moralni relativizam i "slijeđenje savjesti". Zapravo, katolici sada prihvaćaju kontrolu rađanja, pobačaja i razvoda u istom broju kao i ostatak svijeta. Jer kao što su svi zaspali u Troji dok je neprijatelj ležao unutra, svećenstvo je zaspalo na propovjedaonici odabirući ignorirati, pa čak i neslaganje s moralnim naukom Crkve.
I sada, dok požari pročišćenja izgaraju u našim naslovima vijesti, a klanje i sprječavanje života smanjuje većinu nataliteta zapadnog svijeta ispod razine zamjene, jasno je da je ova "ponuda" koju je Crkva dobila u svom intelektualnom ponosu bila ne dar uopće. Vježbanje naše slobodne volje nije nas odvelo u slobodu, već u uništenje.
Ali ne za sve. Prije nego što je život žrtvovao za svoj voljeni grad, Hector, princ od Troje, pokazao je supruzi i bebi tajni put za bijeg. Dok je Troy gorio, Hectorova supruga s bebom u naručju odvela je ostatak grada na sigurno.
Tako je i princ Crkve, papa Ivan Pavao II (i Benedikt u jedinstvu s njim) pokazao način sigurnosti za Crkvu - to jest slijediti ženu i njezinu Bebu - Mariju i Isusa prisutne u Euharistije - uz siguran prolaz kroz Istina. Kroz ta će "dva stupa" Crkva ostatka pronaći sigurnost, zaklon i utočište.
Kako su uska vrata i stegnuli put koji vodi u život. A onih koji ga pronađu ima malo. (Mt 7:14)
Ostavite je, ljudi moji; neka se svatko spasi od goruće srdžbe Gospodnje. (Jer 51: 6)
