KADA Jedno sam se vrijeme oslobađao kušnji i iskušenja, priznajem da sam mislio da je to znak rasta u svetosti ... napokon, hodajući Kristovim koracima!
... Sve dok mi Otac lagano nije spustio noge na tlo iskušenje. I opet sam shvatila da samostalno samo poduzimam dječje korake, spotičem se i gubim ravnotežu.
Bog me ne spušta jer me više ne voli, niti da me napusti. Umjesto toga, prepoznajem da su postignuti najveći koraci u duhovnom životu, ne skačući naprijed, već više, natrag u Njegove ruke.
