MegaCrkve?

 

 

Dragi Mark,

Ja sam obraćenik katoličke vjere iz Luteranske crkve. Zanimalo me biste li mi mogli dati više informacija o “MegaCrkvama”? Čini mi se da su više poput rock koncerata i zabavnih mjesta nego štovanja, znam neke ljude u tim crkvama. Čini se da oni više propovijedaju evanđelje o "samopomoći" nego bilo što drugo.

 

Dragi čitatelj,

Hvala vam što ste napisali i podijelili svoja razmišljanja.

Uvijek bismo trebali biti za istinski Evanđelje se propovijeda, posebno kada Katolička crkva ne objavljuje Radosnu vijest u ovo vrijeme mraka i zbrke (posebno u Europi i Sjevernoj Americi). Kao što je Isus rekao, “Tko nije protiv nas, taj je za nas.”Čak se i sveti Pavao radovao kad se propovijedalo Evanđelje, čak i kad se to radilo iz sumnjivih pretvaranja:

Što je s tim? Važno je samo da se na bilo koji način, bilo iz promišljenih motiva ili iz pravih motiva, naviješta Krist! To je ono što mi donosi radost. Doista, i dalje ću se radovati ... (Fil 1)

Doista, mnogim je katolicima služeno kroz protestantska ministarstva, uključujući i mene.

Evanđelje za "samopomoć", naravno, nije ono istinski Gospel. Nažalost, to se često propovijeda u ovim mega-objektima. U samom srcu kršćanske vjere nalazi se istina da "ne mogu si pomoći." Mi trebati spasitelj i izgubljeni su bez njega, a taj Spasitelj nam je objavljen kao Isus Krist. Dječja vjera, povjerenje i predaja; takvim dušama, kaže Isus, pripada kraljevstvo Božje. Zapravo nas istinsko Evanđelje poziva iz "samopomoći", ili bolje rečeno, od pomaganja sebi da griješimoi u život svetosti, oponašajući samoga Krista. Dakle, istinski kršćanski život je umiranje za sebe tako da se Kristov nadnaravni život uzdiže u nama čineći nas „novim čovjekom“, kako kaže Paul. Ali prečesto se propovijedana poruka ne odnosi na to da postane novi čovjek, već da mu se da nešto novo. 

Ali čak i s istinskim Evanđeljem iz pokajanje i vjera propovijedani u evanđeoskim crkvama, problemi nakon toga počinju gotovo odmah iz više razloga. Crkva i spasenje imaju više od pukog „osobnog odnosa“ s Isusom, iako je to očito temelj i početak svake duše.

... nikad ne zaboravite da pravi apostolat kao prethodni uvjet zahtijeva osobni susret s Isusom, Živim, Gospodinom. —PAPA IVAN PAVAO II., Vatikan, 9. lipnja 2003. (VIS)

Što s brakom i razvodom? Što je s vlašću opraštanja grijeha? Što je s moralnim pitanjima i granicama te bezbrojem drugih teoloških razmatranja? Gotovo odmah, one crkve koje nisu sagrađene na Petrovoj stijeni počinju gubiti put, jer je samo Petru i ostalim apostolima dodijeljena Njegova vlast da čuvaju i prenose vjeru (a potom i onim apostolima kojima je prenos ta je vlast dana polaganjem ruku). Vidjeti Temeljni problem.

Nedavno sam, pregledavajući radijske brojčanike, čuo kako jedan protestantski propovjednik govori da se ne treba pouzdati u sakramente, već u Isusa. Ovo je kontradikcija, budući da Sam Krist ustanovio Sedam sakramenata, kako čitamo u Svetom pismu, i vidimo kako se prakticira od samih početaka Crkve do danas:

• Krštenje (Označi 16: 16)
• Potvrda (Djela 8: 14-16)
• Pokora ili ispovijed (John 20: 23)
• Euharistija (Matthew 26: 26-28)
• Brak (Označi 10: 6-9)
• Sveti redovi (Matej 16: 18-19; 18:18; 1. Tim 4:14)
• Mazanje bolesnih (James 5: 14)

U sakramentima, susrećemo Isusa! Nisu li u lomljenju kruha dvojica apostola na putu za Emaus prepoznali našega Gospodina?

Po određenom pitanju stil bogoslužja u nekim MegaCrkvama (koje nisu ništa drugo do velike crkve sagrađene za smještaj većih zajednica) ... Prvi problem odmah je odsustvo sakramenata, posebno spomen večere koju nam je Isus zapovjedio da obilježimo:Učini to u sjećanje na mene.”Umjesto euharistije - duboki, bogati i hranjivi obrok - zamijenjen je predjelima„ hvale i štovanja ”. Srećom, još uvijek postoji propovijedanje - i često dobro propovijedanje - ali tada, kao što je već spomenuto, postoje teološka pitanja koja se pojavljuju i koja nisu beznačajna. Mnogi su odvedeni s dobre paše u pokušaju da je pronađu!

Koliko razumijem, neke od tih crkava počinju se pretvarati u "rock koncerte" kako vi kažete. Oni usvajaju „svjetski model“ kako bi privukli „svjetovni“. Iako moramo koristiti "nova sredstva i nove metode za evangelizaciju", nagovarao je pokojni Ivan Pavao II., Stvarna snaga u evangelizaciji je život svetosti u kojem se vidi lice Kristovo u licu evangelizatora. Bez autentičnog kršćanskog života metode evangelizatora postaju sterilne, iako neko vrijeme mogu zagolicati osjetila i osjećaje.

Duh Sveti može istinski pružiti dušama snažno iskustvo obraćenja i Božje prisutnosti u tim crkvama („Jer gdje su dvojica ili trojica sabrani u Moje Ime, tu sam i Ja među njima“), Ali u konačnici vjerujem, postoji dublja glad koja se neće zasititi dok je sam Gospodin ne zasiti svojim tijelom i krvlju i ojača i ozdravi vjernika Sakramentom pokore. Inače, Krist ne bi uspostavio ova sredstva za susret s Njim i kroz Njega, Oca.

 

OSOBNO ISKUSTVO

Mene su pitali da pjevam u jednoj od ovih MegaCrkvi prije nekoliko godina. Glazba je bila predivna - živa sekcija, band pit i veliki zbor. Propovjednik je toga dana bio uvezeni američki evanđelist koji je propovijedao s autoritetom i uvjerenjem. Ali napustio sam osjećaj ... nepotpun.

Kasnije tog popodneva, naletio sam na oca Bazilijana koji toga dana još nije održao misu. Tako nas je vodio u liturgiji. Nije bilo zvona, ni zvižduka, ni zborova ni profesionalnih glazbenika. Bio sam samo ja, svećenik i oltar. U vrijeme posvete (kada kruh i vino postaju Isusovo tijelo i krv), Bila sam u suzama. Moć Gospodinove prisutnosti bila je neodoljiva ... i tada ... Došao je k meni, Tijelu, Duši i Duhu u Euharistiji i ušao u ovaj mali šator moga tijela, učinivši me jednim s Njim onako kako je obećao da će učiniti (Ivan 6:56). O Bože! Kakva je ovo božanska hrana koju čak i Anđeli žele sudjelovati u njoj!

Kontrast između dviju usluga bio je nepogrešiv. Znao sam da Gospodin želi reći.

Nikada ne bih „zamijenio“ misu, čak i da je to loše učinjeno, za glamur MegaCrkvi. Ali ... što ako bi se misa kombinirala s snažnom prezentacijom molitvene suvremene glazbe i okrunila s propovedima iz svetih svećenika?

Sotonino kraljevstvo počelo bi propadati, ne sumnjam.

Mi, za razliku od nekih od njih, ne naviještamo Evanđelje blagostanja, već kršćanski realizam. Mi ne najavljujemo čuda, kao što to čine neki, već sabranost kršćanskog života. Uvjereni smo da sva ta prisebnost i realizam koji najavljuju Boga koji je postao čovjekom (dakle duboko ljudski Bog, Bog koji također pati s nama) daju smisao našoj vlastitoj patnji. Na taj način najava ima širi horizont i veću budućnost. Također znamo da te sekte nisu baš stabilne. ... Najava blagostanja, čudesnog ozdravljenja, itd., Može kratkoročno donijeti dobro, ali ubrzo vidimo da je život težak, da je ljudski Bog, Bog koji pati s nama, uvjerljiviji, istinitiji i nudi veća pomoć za život. —PAPA BENEDIKT XVI., Vatikan, 17. ožujka 2009

 

 

Vaša financijska podrška i molitve su zašto
čitate ovo danas.
 Blagoslovio vas i hvala vam. 

Na putovanje s Markom u Korištenje električnih romobila ističe Sada Word,
kliknite na donji natpis za pretplatiti.
Vaša e-pošta neće biti podijeljena ni s kim.