HIS milosrđe je uvijek Njegova ljubav prema nama upravo u našoj slabosti,
naš neuspjeh, naša bijeda
i grijeh.
–Pismo mog duhovnog upravitelja
DVA prije nekoliko dana pisao sam o Noinoj dugi - znaku Krista, Svjetlosti svijeta (vidi Znak zavjeta.) Ipak postoji drugi dio koji mi je došao prije nekoliko godina kad sam bio u kući Madonna u Combermereu u državi Ontario.
Ova duga kulminira i postaje jedna zraka blistave Svjetlosti koja traje 33 godine, prije nekih 2000 godina, u osobi Isusa Krista. Prolazeći kroz križ, Svjetlost se još jednom razdvaja u bezbroj boja. Ali ovaj put, duga ne osvjetljava nebo, već srca čovječanstva.
BOG ostavlja, kao znak svog saveza s Noom, a duga na nebu.
Ali zašto duga?
Isus je Svjetlost svijeta. Kad se lomi, svjetlost se raspada u mnogo boja. Bog je sklopio savez sa svojim narodom, ali prije nego što je Isus došao, duhovni poredak je i dalje bio slomljen -slomljen—Dok Krist nije došao i prikupio sve stvari u sebe čineći ih "jednim". Moglo bi se reći Križ je prizma, žarište Svjetlosti.
Kad vidimo dugu, trebali bismo je prepoznati kao a znak Krista, Novi savez: luk koji dodiruje nebo, ali i zemlju ... simbolizirajući dvostruku Kristovu prirodu, oboje božanski i ljudski.
In all wisdom and insight, he has made known to us the mystery of his will in accord with his favor that he set forth in him as a plan for the fullness of times, to sum up all things in Christ, in heaven and on earth.
-Efežanima, 1: 8-10
MOŽDA samo je blaga zima, i zato su svi vani, umjesto da prate vijesti. Ali u zemlji je bilo nekih uznemirujućih naslova koji su jedva razbarušili pero. Pa ipak, oni imaju sposobnost utjecati na ovu naciju za generacije koje dolaze:
VRIJEME molitvi proteklog tjedna, bio sam toliko rastresen u svojim mislima da jedva mogu izgovoriti rečenicu, a da se ne udaljim.
Večeras sam, meditirajući pred praznim prizorima jaslica u crkvi, zavapio Gospodinu za pomoć i milost. Brzo poput zvijezde koja pada, došle su mi riječi:
"Blago siromašnima duhom".
KADA Jedno sam se vrijeme oslobađao kušnji i iskušenja, priznajem da sam mislio da je to znak rasta u svetosti ... napokon, hodajući Kristovim koracima!
... Sve dok mi Otac lagano nije spustio noge na tlo iskušenje. I opet sam shvatila da samostalno samo poduzimam dječje korake, spotičem se i gubim ravnotežu.
Bog me ne spušta jer me više ne voli, niti da me napusti. Umjesto toga, prepoznajem da su postignuti najveći koraci u duhovnom životu, ne skačući naprijed, već više, natrag u Njegove ruke.
MIR je dar Duha Svetoga,
ne ovise ni o užitku ni o patnji tijela. To je voće,
rođen u dubinama duha, baš kao što se rađa dijamant
in
o
dubina
of
o
Zemlja…
daleko ispod sunca ili kiše.