Molitva u očaju

SADA RIJEČ O MASOVNIM ČITANJIMA
za utorak, 11. kolovoza 2015
Spomendan svete Klare

Liturgijski tekstovi ovdje

MOŽDA najdublje iskušenje koje mnogi danas doživljavaju je napast da povjeruju da je molitva uzaludna, da Bog niti čuje niti odgovara na njihove molitve. Podleći ovom iskušenju početak je brodoloma nečije vjere ...

OČAJ U MOLITVI

Jedan čitatelj napisao mi je rekavši da se već godinama moli za obraćenje svoje žene, ali ona ostaje tvrdoglava kao i uvijek. Još jedan čitatelj nezaposlen je dvije godine i još uvijek ne može naći posao. Drugi je suočen s beskrajnom bolešću; drugi je usamljen; drugi s djecom koja su napustila vjeru; drugi koji usprkos čestim molitvama, primanju sakramenata i svakom dobrom trudu i dalje posrće u istim grijesima.

I tako, očajavaju.

Ovo je samo nekoliko primjera teških iskušenja s kojima se danas suočavaju mnogi u tijelu Kristovom - a da ne spominjemo one koji gledaju kako im djeca umiru od gladi, raspada njihovih obitelji ili, u nekim slučajevima, smrtne kazne pred same njihove oči.

Ne samo da je molitva moguća u tim situacijama, već je i moguća bitno.

U dubokim odlomcima o kršćanskoj molitvi u Katekizam Katoličke crkve, kaže:

Sinovo povjerenje provjerava se - dokazuje se - u nevolji. Glavna poteškoća odnosi se na molitva molbe, za sebe ili za druge u zagovoru. Neki čak prestanu moliti jer misle da se njihova molba ne čuje. Ovdje treba postaviti dva pitanja: Zašto mislimo da naša peticija nije uslišena? Kako se čuje naša molitva, kako je ona "djelotvorna"? —N. 2734

Zatim se postavlja daljnje pitanje, koje zahtijeva ispit savjesti:

... kad hvalimo Boga ili mu zahvaljujemo na općenito dobrobitima, nismo posebno zabrinuti je li mu naša molitva prihvatljiva ili ne. S druge strane, zahtijevamo da vidimo rezultate svojih peticija. Koja je slika Božja koja motivira našu molitvu: instrument koji treba koristiti? ili Otac našega Gospodina Isusa Krista? —N. 2735

Ovdje smo suočeni s neizbježnom tajnom: Božji putovi nisu naši putevi.

Jer kao što je nebo više od zemlje, tako su i moji putovi viši od vaših puteva, moje misli više od vaših misli. (Izaija 55: 9)

Sjećam se kad sam imao 35 godina, sjedio sam pored kreveta svoje majke koja je umirala od raka. Ovo je bila sveta žena, ikona ljubavi i mudrosti u našoj obitelji. Ali njezina se smrt činila sve samo ne svetom. U osnovi se ugušila pred nama u, kako se činilo, vječnosti minuta. Slika naše majke koja prolazi poput ribe iz vode izgarala nam je u umu. Zašto je tako lijepa osoba umrla tako brutalnom smrću? Zašto je moja sestra umrla u prometnoj nesreći godinama prije, u dobi od dvadeset dvije godine?

Mislim da se na to pitanje - ili bilo koje pitanje o misteriji patnje - ne može odgovoriti dovoljno, osim ako Patio je sam Bog. Uistinu, u Kristovoj smrti nije bilo ništa lijepo. Čak je i njegov život bio obilježen suđenjem za suđenjem.

Lisice imaju rupe, a ptice neba gnijezda; ali Sin čovječji nema gdje položiti glavu. (Matej 8:20)

Pa ipak, ovaj Sluga Patnik otkrio je izvor Hje snaga za nas: Bio je u stalnoj molitvi s Ocem, i to najočitije kad je osjetio da ga je Otac napustio.

Oče, ako želiš, oduzmi mi ovu šalicu; ipak, neka ne bude moja, nego tvoja volja. [I da ga ojača, ukaza mu se anđeo s neba.] (Luka 22: 42-43)

Čak i tada, obješen na križu, zavapio je: "Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio?" Da je Isus tamo završio svoju molitvu, možda bismo i mi imali razloga za krajnji očaj. Ali naš je Gospodin dodao još jedan poklič:

Oče, u tvoje ruke preporučujem svoj duh. (Luka 23:46)

Ovdje je sam Isus položio posljednji pločnik od put koje bismo i mi trebali uzeti, suočeni s misterijom grijeha, zla i patnje na ovom svijetu. I to je ono način poniznosti. ^[1]usp Ključ otvaranja Božjeg srca

NAČIN PONIZNOSTI

Najčešće, a najskrivenije iskušenje je naše nedostatak vjere. Manje se izražava proglašenom nepovjerljivošću nego našim stvarnim preferencijama. Kad počnemo moliti, tisuću trudova ili briga za koje se smatra da su hitni, natječu se za prioritet; još jednom, trenutak je istine za srce: koja je njegova prava ljubav? Ponekad se Gospodinu obratimo kao krajnjem utočištu, ali vjerujemo li doista da jest? Ponekad Gospodina privučemo za saveznika, ali naše srce ostaje drsko. U svakom slučaju, naš nedostatak vjere otkriva da još uvijek ne sudjelujemo u raspoloženju poniznog srca: „Osim mene, ti možeš ništa". -Katekizam Katoličke Crkve (CCC), br. 2732

Pita molitva sumnje zašto? Ali molitva vjere pita kako-kako mi Gospode želiš da nastavim neobjašnjivim putem preda mnom? A On u današnjem Evanđelju odgovara:

Tko postane ponizan poput ovog djeteta, najveći je u Kraljevstvu nebeskom.

Ponizne ne iznenađuje njihova nevolja; to ih dovodi do višeg povjerenja, čvrstog držanja u postojanosti. -HGK, n. 2733. godine

Ponizni ne razumiju sve Božje putove; nego ih jednostavno prihvaćaju u vjeri, čuvajući Križ i Uskrsnuće kao zvijezdu vodilju pred sobom u noći patnje.

SLOBODA LJUDI

Često razmišljam o Saulovom (sv. Pavlovom) obraćenju. Zašto je Gospodin odabrao baš taj dan kad je oborio Saula s njegova visokog konja? Zašto se Isus nije pojavio u svjetlu prije Stephen je kamenovan? Prije nego što su nasilje rulje rastrgale druge kršćanske obitelji? Prije nego što je Saul trebao predsjedati mučenjem i smrću još više kršćana? Mi
ne mogu sa sigurnošću reći. Ali činjenica da je Bog pokazao toliko milosrđa čovjeku s toliko krvi na rukama navela je Pavla da postane pokretačka sila, ne samo rasta ranokršćanske zajednice, već i autora pisama koja nastavljaju hraniti Crkvu da danas. Napisani su perom poniznosti koji je bio ispunjen tintom molitve.

Bog čuje vapaj siromaha. Ali zašto On ponekad toliko dugo čeka da se obrati njihovom vapaju? Ovdje se opet otkriva još jedan misterij - onaj ljudske volje; misterij koji ne samo da imam moć donošenja odluka koje imaju vremenske i vječne posljedice, ali isto tako i oni oko mene.

Tražimo li od Boga „što je dobro za nas“? Naš otac zna što trebamo prije nego što ga pitamo, ali čeka našu molbu jer je dostojanstvo njegove djece u njihovoj slobodi. Tada se moramo moliti s njegovim Duhom slobode, da bismo istinski mogli znati što želi ... moramo se boriti da bismo stekli poniznost, povjerenje i ustrajnost ... U tome je bitka, izboru kojeg će gospodara služiti. -HGK, 2735

Kome ćemo ići? Isuse, imaš riječi vječnog života. To je stvarno molitva i izbor poniznog srca, onoga koji nema odgovore, rješenja, svjetlost, već svjetlost vjere.

Božje mjesto u mojoj duši je prazno. U meni nema Boga. Kad je bol od čežnje tako velika - ja samo čeznem za Bogom ... i tada osjećam da me ne želi - nije tu - Bog me ne želi. -Majka Tereza, Dođi uz moje svjetlo, Brian Kolodiejchuk, MC; str. 2

Ali svaki dan, blažena Majka Terezija i dalje bi klečala, kao da ulazi u Getsemani, i provodila sat vremena s Isusom prije Presvetog Sakramenta.

Tko će raspravljati s plodovima svoje vjere?

MOLITVA U OVOJ SATI

Želim završiti ponovnim stavljanjem teme u kontekst našeg burnog vremena. Vjerujem da dio suđenja mnogima danas leži upravo u "Božjoj tišini" pred tolikim napadima na vjeru. Ali nije toliko tišina koliko govori Otac - kao što je možda jednom učinio Isusu:

Moje voljeno dijete, ova čaša koju vam dajem je za život svijeta. Dar vaše patnje, dar vašeg "da" Križu, sredstvo je kojim ću ga spasiti.

Crkva je pozvana sudjelovati u Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću upravo kao suradnici u Očevu planu Otkupljenja. Još jednom čujem riječi tog snažnog proročanstva datog u Rimu u prisutnosti Pavla VI.

Budući da te volim, želim ti pokazati što danas radim u svijetu. Želim te pripremiti za ono što dolazi. Dani tame dolaze na svijet, dani nevolje ... Zgrade koje sada stoje neće stajati. Podrške koje postoje za moje ljude sada neće biti. Želim da budete spremni, ljudi moji, da znate samo mene i da razdvojite to mene i da me ima na način dublji nego ikad prije. Odvest ću vas u pustinju ... Oduzet ću vam sve ono o čemu sada ovisite, tako da ovisite samo o meni. Vrijeme tame dolazi na svijet, ali vrijeme slave dolazi za moju Crkvu, vrijeme slave dolazi za moj narod. Izlit ću na vas sve darove svoga Duha. Pripremit ću vas za duhovnu borbu; Pripremit ću vas za vrijeme evangelizacije kakvo svijet nikada nije vidio ... A kad nemate ništa osim mene, imat ćete sve: zemlju, polja, domove i braću i sestre i ljubav i radost i mir više nego ikad prije. Budite spremni, ljudi moji, želim vas pripremiti ... —Dao dr. Ralph Martin, Trg svetog Petra, Duhovi u ponedjeljak svibnja 1975

Dopustite mi da zaključim Mojsijeve riječi u prvom današnjem čitanju, a potom i sv. Znajte to, moja voljena braćo i sestre, da patim s vama u mraku vjere. Ne odustajte: put do Raja je uzak, ali ne i nemoguć. Hoda se u poniznosti vjere u postojanost molitve.

Oni koji mole sigurno su spašeni; oni koji se ne mole sigurno su prokleti. —Sv. Alphonsus Liguori, CCC, br. 2744

Vidjet ćete, kad za to dođe vrijeme, da zaista Bog čini da sve stvari rade na dobro onima koji Ga vole ... ^[2]usp. Rim 8 za one koji nastavljaju svoju molitvu, čak i u očaju.

GOSPODIN je onaj koji kreće ispred vas; on će biti s vama i nikada vas neće iznevjeriti niti napustiti. Zato se nemojte bojati ili zaprepastiti. (Prvo čitanje)

Ljubljeni, nemojte se čuditi što se među vama događa vatreno suđenje, kao da vam se događa nešto čudno. Ali radujte se u onoj mjeri u kojoj sudjelujete u Kristovim patnjama, tako da ćete se i kad se otkrije njegova slava radovati. (1. Pet 4: 12-13)