zalutao

SADA RIJEČ O MASOVNIM ČITANJIMA
za 9. prosinca 2014
Spomen na Svetog Juana Diega

Liturgijski tekstovi ovdje

IT bila je gotovo ponoć kad sam stigao na našu farmu nakon putovanja u grad prije nekoliko tjedana.

"Tele je vani", rekla je moja supruga. “Dječaci i ja smo izašli i pogledali, ali nismo je mogli pronaći. Mogao sam je čuti kako baulja prema sjeveru, ali zvuk je sve više odmicao. "

Tako sam sjeo u svoj kamion i počeo se voziti kroz pašnjake koji su mjestimično imali gotovo stopa snijega. Još snijega, a ovo bi ga guralo, Pomislila sam u sebi. Stavio sam kamion u 4 × 4 i počeo voziti oko drveća, grmlja i duž ograda. Ali nije bilo teleta. Još čudnije, nije bilo tragova. Nakon pola sata pomirio sam se s čekanjem do jutra.

Ali vjetar je počeo zavijati i padao je snijeg. Njezini tragovi mogu biti pokriveni do jutra. Misli su mi odlutale na čopore kojota koji često kruže našom zemljom, rugajući se našim psima svojim jezivim lažnim lavežom koji često prodire noćni zrak.

“Ne mogu je ostaviti”, rekao sam svojoj ženi. I tako sam zgrabio svjetiljku i ponovno krenuo.

POTRAGA

U redu, sveti Antune. Molim vas pomozite mi pronaći njezine tragove. Odvezao sam se do periferije našeg posjeda, očajnički tražeći bilo kakav trag otisaka kopita. Mislim, nije mogla tek tako nestati u zraku. Onda odjednom, eto oni su se... pojavljivali iz grma na samo nekoliko stopa duž linije ograde. Zaustavio sam se oko stabala i vratio se prema liniji ograde koja je krenula prema sjeveru više od jedne milje. Dobro, tragovi još uvijek postoje. Hvala sveti Ante. Molim vas, pomozite mi da nađem našu junicu...

Vjetar, snijeg, mrak, zavijanje... sve to mora da je dezorijentiralo tele. Tragovi su me vodili kroz polja, močvare, preko cesta, kroz jarke, preko željezničkih pruga, pored hrpa drva, na vrhove stijena... Pet milja sada je prošlo na ono što je sada postalo više od dva sata putovanja u noć.

Onda su, odjednom, tragovi nestali.

To je nemoguće. Nasmijala sam se, gledajući u noćno nebo tražeći letjelicu u orbiti i malo komičnog olakšanja. Nema vanzemaljaca. Pa sam se vratio njezinim koracima, natrag u jarak, kroz neko drveće, a onda opet do mjesta gdje su se iznenada zaustavili. Ne mogu sada odustati. sad neću odustati. Molim te, pomozi mi, Gospodine. Ova životinja nam je potrebna da hranimo našu djecu.

Stoga sam nagađao i samo se odvezao cestom još stotinjak metara. I tu su bili - otisci kopita koji su se na trenutak ponovno pojavili pokraj gaznih površina guma koje su prekrile njezine prijašnje tragove. I krenuli su, konačno skrenuvši prema gradu, natrag kroz jarke i polja.

PUTOVANJE KUĆI

Bilo je 3:30 ujutro kad su moji farovi uhvatili sjaj njenih očiju. Hvala ti Gospodine, hvala ti… Zahvalio sam i “Tonyju” (kojega ponekad nazivam sv. Antunom). Stojeći tamo, dezorijentiran i umoran (tele, ne ja), odjednom sam shvatio da nisam ponio uže, laso ili mobitel da pozovem pomoć. Kako ću te odvesti kući, djevojko? Pa ja vozio iza nje, te je počeo "gurati" u smjeru kuće. Kad se vrati na cestu, nastavit ću je kretati dok ne dođemo kući. Vjerojatno će joj laknuti što hoda po ravnom terenu.

No, čim se popela na vrh ceste, tele je inzistirala da se vrati u jarak, natrag u krug, oko panjeva i drveća, kamenja i... nije bilo šanse da ostane na cesti! “Otežavaš ovo, djevojko!” povikao sam kroz prozor. Tako da sam, kad se smirila, ostao iza nje, nagovarajući je malo lijevo, malo desno, kroz jarke, polja i močvare dok, konačno, nakon više od sat vremena, nisam mogao vidjeti svjetla doma.

Otprilike pola milje dalje, osjetila je majčin miris i ponovno počela urlati, promuklim i umornim glasom. Kad smo se vratili u dvorište, a na vidiku su nam se pojavili poznati oborovi, ona je skočila i otrčala do kapije, gdje sam je pustio unutra, a ona je otišla ravno do mame...

PRIPREMITE PUT

Svi znamo kako je izgubiti se, duhovno izgubljen. Odlutamo od onoga što znamo da je ispravno. Odlazimo u potragu za zelenijim pašnjacima, namamljeni glasom Vuka koji obećava užitak - ali isporučuje očaj. Duh je voljan, ali je tijelo slabo. ^[1]usp. Matej 26:42 I iako znamo bolje, ne radimo bolje i tako se gubimo.

Ali Isus uvijek, uvijek dolazi nas tražiti.

Ako čovjek ima sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li ostaviti devedeset i devet u brdima i krenuti u potragu za zalutalim? (Današnje evanđelje)

Zato prorok Izaija piše: "Utješi, daj utjehu mom narodu..." Zato što je Spasitelj došao upravo zbog izgubljenih — a to uključuje i kršćanina koji zna bolje, ali ne radi bolje.

Tako Izaija nastavlja pisati:

U pustinji pripremite put Jahvi! Učinite ravno u pustoši autocestom za Boga našega! (prvo čitanje)

Vidite, možemo otežati Gospodinu da nas pronađe, ili ga možemo olakšati. Što to olakšava? Kad sravnimo planine ponosa i doline izgovora; kada pokosimo visoku travu laži u kojoj se skrivamo i gajeve samozadovoljstva u kojima se pretvaramo da imamo kontrolu. To znači da možemo brzo pomoći Gospodinu da nas pronađe kad postanemo skroman. Kad kažem: „Isuse, evo me, sve što jesam, kakav jesam... oprosti mi. Nađi me. Isuse pomozi mi.”

I On će.

Ali onda, možda, dolazi teži dio. Dolazak kući. Vidite, put je već pripremljen, utaban i dobro prošao i sveci i iskrene duše. To je autocesta u pustinji, prava staza do Očeva srca. Put je volja Božja. Jednostavan. To je dužnost trenutka, oni zadaci koje zahtijevaju moj poziv i život. Ali ovim putem se može kročiti samo dvije noge Molitva i samoodricanje. Molitva je ono što nas drži čvrsto na zemlji, uvijek korakujući prema Domu. Samoodricanje je sljedeći korak, koji odbija pogledati lijevo ili desno, zalutati u rovove grijeha ili istražiti glas Vuka koji zove, zove…. uvijek pozivajući kršćanina s puta. Zapravo, moramo odbaciti laž da je naša sudbina da se stalno gubimo, a zatim nalazimo i onda opet gubimo u ciklusu bez kraja. Moguće je, Duhom Svetim i činom naše volje, uvijek ostati na „zelenim pašnjacima“ u blizini „mirnih voda“, ^[2]usp. Psalam 23: 2-3 unatoč našim manama. ^[3]“Laki grijeh ne lišava grešnika milost posvećenja, prijateljstvo s Bogom, milosrđe, a time i vječnu sreću.” —Katekizam Katoličke crkve, n. 1863. godine

Na isti način, nije volja vašeg nebeskog Oca da jedan od ovih malih bude izgubljen. (Gospel)

Braćo i sestre, mi smo ti koji činimo duhovni život kompleksnim, prvo svojim lutanjem, a drugo, dugim putem kući. Zato je Isus rekao da moramo postati poput male djece da bismo ušli u Kraljevstvo Božje – vrata koja vode u vječni život – jer se put može pronaći samo ako povjerenje.

Ovog Došašća, dopustite Isusu da vas vodi pravim putevima, odbacujući iskušenja lutanja u nečistoću, pohlepu i samozadovoljstvo. Vjerujete li Mu? Vjerujete li da će vas Njegov put odvesti u život?

Kad je Josip poveo Mariju u Betlehem, krenuo je najsigurnijim i najsigurnijim putem... gdje su sreli Onoga koji ih je cijelo vrijeme tražio.