SADA RIJEČ O MASOVNIM ČITANJIMA
za ponedjeljak devetog tjedna redovnog vremena, 1. lipnja 2015
Spomen na svetog Justina
Liturgijski tekstovi ovdje
STRAH, braćo i sestre, na mnogo mjesta ušutkuje Crkvu, a time i zatvaranje istine. Trošak naše treme može se računati u duše: muškarci i žene ostavljeni da pate i umiru u svom grijehu. Razmišljamo li uopće više na takav način, razmišljamo li o duhovnom zdravlju jedni drugih? Ne, u mnogim župama to ne činimo jer nas više zanima dosadašnje stanje nego citiranje stanja naših duša.
U prvom današnjem čitanju Tobit se priprema proslaviti blagdan Pedesetnice. On kaže,
... pripremljena je fina večera me... stol je bio postavljen za me.
Ali Tobit je bio svjestan da je blagoslove koje je primio trebao dijeliti. I zato zamoli svog sina Tobiju da "izađe i pokuša pronaći siromaha" da podijeli svoj obrok.
Kao katolici dobili smo istinsku gozbu istina, povjerena mu punina Otkrivenja, "cijela" istina, da tako kažem, o pitanjima vjere i morala. Ali to nije gozba samo za "mene".
Kako se mogla razviti ideja da je Isusova poruka usko individualistička i usmjerena samo na svaku osobu pojedinačno? Kako smo došli do ovog tumačenja „spasenja duše“ kao bijega od odgovornosti za cjelinu i kako smo kršćanski projekt shvatili kao sebičnu potragu za spasenjem koja odbacuje ideju služenja drugima? —POSLED BENEDIKT XVI, Spe Salvi (spremljeno u nadi), n. 16. godine
Tobit traži od svog sina da sa sobom ponese "iskrenog štovatelja Boga" kako bi podijelio svoj obrok. Odnosno, naša misija Crkve nije prisiljavati istinu na one koji je ne žele, vršiti Riječ Božju poput žezla. Ali kroz našu plahost, čak i oni koji su danas otvoreni za istinu, uskraćuju se i gladuju od te "hrane". Oni su uskraćeni jer se bojimo biti odbijeni i progonjeni, a time zapečatimo usne. "Osoba u strahu", kaže papa Franjo,
... ne radi ništa, ne zna što treba učiniti: strah je, prestrašen, usredotočen na sebe kako joj se ne bi dogodilo nešto štetno ili loše ... strah dovodi do sebičnog egocentrizma i paralizira nas. —PAPA FRANJO, Jutarnja meditacija, L'Osservatore Romano, Tjedno izdanje na engleskom, n. 21., 22. svibnja 2015
Tobit se nije bojao otvoriti svoje srce siromašnima. Ali njegov sin Tobiah vraća se i kaže,
Oče, jedan od naših ljudi je ubijen! Njegovo tijelo leži na tržnici gdje je upravo zadavljen!
Bez oklijevanja, Tobit je ustao, odnio mrtvaca s ulice i smjestio ga u jednu od vlastitih soba kako bi ga pokopao sljedećeg jutra. Zatim je jeo svoj obrok "u tuzi". Ali vidite, Tobit to nije učinio bez troškova. Jer su mu se susjedi rugali govoreći:
Još uvijek se ne boji! Jednom prije lovili su ga zbog egzekucije; pa ipak, sad kad je jedva pobjegao, ovdje opet sahranjuje mrtve!
Danas smo svugdje oko nas duhovno siromašni i „mrtvi“, posebno žrtve seksualnog nemorala. Stalno promicanje alternativnih oblika braka, požuda, seksualne zloupotrebe, grafički seksualni odgoj, pornografija i slično "ubijaju" dušu čovjeka, najviše zabrinjavajući mladež. Pa ipak, strah, politička korektnost i želja za odobrenjem jesu kastracija i ušutkivanje Kristova Tijela. Propovijedi često umiruju naš ego, prestaju nas pozivati na pokajanje i izbjegavaju probleme s "vrućim gumbom" koji bi pokrenuli kontroverzu ako ne i progon. Biskupi iza svojih vrata daju široke i elegantne izjave koje mediji uglavnom ignoriraju, a rijetko 
čitaju laici. A laici zatvaraju usta na radnom mjestu, u školama i na tržnici kako bi „sačuvali mir“.
Bože moj, nismo li poput svećenika i levita u prispodobi o milosrdnom Samarićaninu, koji još jednom hodaju „suprotnom stranom“ ceste kako bi izbjegli osobno suočavanje, odijevanje i zacjeljivanje rana naše umiruće braće i sestre? Zaboravili smo što to znači "Plačite s onima koji plaču." [1]usp. Rim 12 Poput Tobita, plačemo li zbog slomljenosti ove generacije? A ako je tako, plačemo li zato što je svijet postao „tako loš“ ili plačemo iz suosjećanja s drugima koji su u ropstvu? Riječi svetog Pavla navale mi na pamet:
Kažem vam, braćo, vrijeme ističe. Od sada neka se oni koji imaju žene ponašaju kao da ih nemaju, oni koji plaču kao da ne plaču, oni koji se raduju jer se ne raduju, oni koji kupuju kao da ne posjeduju, oni koji koriste svijet kao da ga ne koriste u potpunosti. Jer svijet u svom sadašnjem obliku prolazi. (1. Kor 7: 29-31)
Da, ovoj generaciji vrijeme istječe - gotovo svaki autentični prorok na svijetu trubi u ovu trubu (da čuju oni koji imaju uši). Papa Benedikt pozvao je Crkvu da se probudi za zlo koje nas okružuje:
Sama naša pospanost Božjoj prisutnosti čini nas neosjetljivima na zlo: Boga ne čujemo jer ne želimo biti uznemireni i zato ostajemo ravnodušni na zlo.”... takvo raspoloženje dovodi do „a određena bešćutnost duše prema moći zla ... pospanost učenika nije problem tog jednog trenutka, već cijele povijesti, 'pospanost' je naša, nas koji ne želimo vidjeti punu silu zla i ne želimo ući u njegov Strast." —PAPA BENEDIKT XVI., Katolička novinska agencija, Vatikan, 20. travnja 2011, Opća audijencija
Dakle, svijetu je potrebno više od istine istina u ljubavi. Odnosno, poput Tobita, natučene i povrijeđene duše čekaju da ih poželimo dobrodošlici u "sobu" našeg srca gdje ih možemo oživjeti. Tek kad duše znaju da ih volimo, one su zaista otvorene za primanje lijeka istine koji nudimo.
Jesmo li to zaboravili istina nas oslobađa? Danas sve više katolika kupuje laž koja tolerancija, nego put prema miru. I stoga je naša generacija počela tolerirati, osim nekoliko hrabrih duša, gotovo svaku abberaciju koju čovječanstvo može zamisliti. "Tko sam ja da sudim?", Kažemo mi, izvrćući značenje trendovske izjave pape Franje. I tako čuvamo mir, ali a lažni mir, jer ako nas istina postavlja f
ree, tada laž porobljava. Lažni mir je a sjeme uništenja koji će prije ili kasnije opljačkati naše duše, obitelji, gradove i nacije autentičnog mira ako ga pustimo da niče, raste i pušta korijene među nama "Jer onaj koji sije za svoje tijelo požnjet će iz tijela pokvarenost" [2]usp. Gal 6.
Christian, ti i ja smo pozvani hrabrost, a ne udobnost. Osjećam kako Gospodin danas plače i pita nas:
Hoćeš li ostaviti moju braću i sestre mrtvima?
Ili ćemo poput Tobita trčati k njima s Evanđeljem života - unatoč ruganju i progonima koje riskiramo da na sebe nanesemo?
U svjetlu današnjih čitanja, želim započeti hrabri niz tekstova ovog tjedna O ljudskoj spolnosti i slobodi kako bismo progovorili svjetlost u krajnju tamu koja je napala, u naše vrijeme, ovaj najdragocjeniji dar naše seksualnosti. U nadi je da će netko negdje pronaći duhovnu hranu koja mu je potrebna kako bi započeo zacjeljivanje rana svojih srca.
Više volim Crkvu koja je u modricama, povrijeđena i prljava jer je izašla na ulice, nego Crkvu koja je nezdrava od zatvaranja i prianjanja za vlastitu sigurnost ... Ako bi nas nešto trebalo s pravom uznemirivati i mučiti našu savjest, to bi je činjenica da toliko naše braće i sestara živi bez snage, svjetlosti i utjehe rođene u prijateljstvu s Isusom Kristom, bez zajednice vjere koja bi ih podržavala, bez smisla i cilja u životu. Više nego zbog straha da zalutamo, nadam se da će nas pokrenuti strah da ostanemo zatvoreni u strukturama koje nam daju lažni osjećaj sigurnosti, unutar pravila koja nas čine oštrim sucima, unutar navika zbog kojih se osjećamo sigurno, dok su pred našim vratima ljudi gladni i Isus se ne umara reći nam: "Dajte im nešto za jelo" (Mk 6: 37). -PAPA FRANJO, Evangelii Gaudium, br. 49
RELATED READING
Hvala na molitvama i podršci.
