Koliko dugo?

 

IZ pismo koje sam nedavno primio:

Pročitao sam vaše tekstove dvije godine i smatram da su na dobrom putu. Moja supruga prima losion, a toliko toga što zapisuje paralelno je s vašim.

Ali moram podijeliti s vama da smo i moja supruga i ja bili toliko obeshrabreni tijekom posljednjih nekoliko mjeseci. Osjećamo se kao da gubimo bitku i rat. Pogledajte oko sebe i vidite sve zlo. Kao da Sotona pobjeđuje na svim područjima. Osjećamo se tako neučinkovito i tako puni očaja. Osjećamo se kao da odustajemo, u trenutku kada Gospodin i Blažena Majka najviše trebamo nas i naše molitve !! Osjećamo kao da postajemo "dezerteri", kao što je rečeno u jednom od vaših djela. Postim svaki tjedan gotovo 9 godina, ali u posljednja 3 mjeseca uspio sam to učiniti samo dva puta.

Govorite o nadi i pobjedi koja dolazi u bitci Marko. Imate li riječi ohrabrenja? Koliko dugo hoćemo li morati izdržati i patiti u ovom svijetu u kojem živimo? 

Dragi prijatelju, prije nekoliko godina sjeo sam za klavir i napisao pjesmu koja na mnogo načina izražava umor i tugu koje čujem u vašem pismu. Želim podijeliti tu pjesmu s vama sada prije nego što pročitate ostatak ovog pisma. To se zove Koliko dugo? Možete pogledati video ispod ili kliknuti naslov da biste pjesmu čuli u visokoj kvaliteti. 

Pjesma: Koliko dugo?

(Kliknite naslov da biste čuli pjesmu. Trebala bi početi svirati odmah. Ako Ctrl kliknete mišem, možete preuzeti datoteku za besplatno, koji je u MP3 formatu. Video u nastavku.)
 

 

BOG JE NAŠ PILOT

Na nedavnom letu za Sjedinjene Države, gledao sam kroz prozor prema oblacima, sunčajući se na mom suncu dok smo se spuštali u Chicago. Tada smo odjednom zaronili u tamne, guste oblake koji su se kovitlali vjetrom i kišom. Avion je zadrhtao dok su piloti upravljali turbulencijom. Imao sam nagli nalet adrenalina kad je tlo nestalo, a osjetila pada obuzela su moja osjetila.

I pomislio sam u sebi: "Hmm ... uvijek svijetli tamo gdje je Bog." Doista, vrijeme je uvijek sunčano iznad oblaka. Bog je svjetlost. Živi u svjetlu. U Njemu nema tame. Kad prebivam u Bogu, tj ostanite u Njegovoj volji, Živim u tom svjetlu, bez obzira na to kakav me mrak okružuje.

Istina je, dragi čitatelju, da je stupanj proždrljivosti krvi i izopačenosti koji su zasjenili ovu generaciju duboko zabrinjavajući. Otpadništvo u Crkvi i osjećaj vođe na lokalnoj razini vatreno su suđenje za vjernike. Podjela u obiteljima i porast nasilnog kriminala poljuljali su sigurnost mnogih, dok je opći gubitak osjećaja grijeha u društvu u cjelini ovu generaciju učinio duhovno pothranjenom i emocionalno iscrpljenom.

To su Veliki oblaci koji su u naše vrijeme proizveli tako obeshrabrujuće turbulencije. Ali Bog je i dalje naš pilot. A Marija sjedi na mjestu kopilota. Ovo nije avion pred padom, već onaj koji sigurno će sletjeti. Pitao si, "Koliko ćemo dugo morati trpjeti i trpjeti u ovom svijetu u kojem živimo?" Odgovor je:

Tačno smo po rasporedu.

Nažalost, mnoge će duše skočiti iz ove letjelice prije nego što se spusti; drugi će paničariti i rastrgati jedni druge; postojat će mala skupina koja će pokušati provaliti u kokpit i hrvati se s potpunom kontrolom daleko od Boga, dok će drugi mirno sjediti i moliti se ili pružiti utjehu onima oko sebe svojim riječima i postupcima.

Ova Oluja je zaista užasna. Ali poruka s Neba danas je:

Pripremiti za slijetanje.

 

IZNAD OBLAKA

Kad se naš zrakoplov zaletio u spuštanju do zračne luke, shvatio sam da čim sam pogledao unutra, ravno naprijed, osjećaj pada pada nestao. Ali kad god bih pogledao vani u guste oblake, zastrašujuće misli o padu u zemlju ili sudara sa zgradom ili drugim zrakoplovom plesali su kroz moju maštu poput bijele munje.

U ovoj sadašnjoj Oluji ne možemo ne osjećati turbulencija. Samo se najgluplji pretvaraju da nema nikakve veze s izvanrednim socijalnim i ekološkim preokretima našeg doba s bolnom moralnom krizom. Ali postoji velika napast straha i očaja. To je pitanje gdje popravljamo oči. Vjerujte mi, to je nešto s čime se moram boriti svaki sat u ovom tajanstvenom apostolatu! Ali rješenje je sljedeće: sklonite pogled s Thunderheads-a kad vam počnu krasti miri zagledajte se duboko u svoje srce prema Onome koji prebiva u njemu i pažljivo uprite svoje oči u Njega:

Budući da smo okruženi tako velikim oblakom svjedoka, oslobodimo se svakog tereta i grijeha koji nas drže i ustrajmo u trčanju trke koja je pred nama, a oči budno uprte u Isusa, vođu i savršenca vjere. (Heb 11: 1-2)

Da biste uprli pogled u Isusa, treba malo posla! Da, to znači podići svoj križ, uskratiti sebi tjelesne užitke i slijediti Učiteljeve krvave korake. Čini li se i ovo turobnim? Samo za onoga bez vjere! Jer znamo da ustrajnost u vođenju ove utrke ne osvaja nam samo krunu vječnog života, već i predokus kraljevstva nebeskog ovdje na zemlji.

Kad sam konačno sletio u Dallas, pridružio sam se pedesetak vjernika tamošnje Crkve i obožavali smo Gospodina u Presvetom Sakramentu. U toliko je srca došlo do takvog izljeva milosti, takvog blagoslova mira i radosti ... doista smo susreli Isusa. Neki su ljudi čak iskusili i fizičko ozdravljenje. Da, Kraljevstvo nebesko pripada onima koji prijestolju prilaze kao mala djeca.

Doista želim vikati: Isus obećava onima koji dolaze k nama Ga da im nataju žeđ - pokorom
izvršavajući njegove zapovijedi, tražeći ga u Sakramentima, razmišljajući o Riječi Božjoj ...

... tko god pije vodu koju ću mu dati, nikada neće ožednjeti; voda koju ću dati postat će u njemu izvor vode koja navire u vječni život. (Ivan 4:14)

Proljeće je radost. Voda je mir. Zdenac je bezuvjetna ljubav. Za živo Proljeće je Duh Sveti, a to su plodovi koje On daje u izobilju u srcu koje je plodno vjera- bez obzira jeste li okruženi golemom vojskom u ratu ili živite u mirnoj samoći. Isus će ove vode dati u izobilju. Ali kanta koju spustite u Zdenac ne smije se napuniti sumnjom ili grijehom, jer u njoj neće biti ništa. Vaše srce je ta kanta. Mora imati prazninu, ili bolje rečeno, samostalno pražnjenje to je vjera i povjerenje, pokajanje i predaja. (Ne zavaravajte se! Ne možete biti Kristova nevjesta ako ostanete u krevetu s grijehom.)

Neka tvoja duša zavapi: "O Bože, osjećam se kao da ovaj svijet pada glavom u zemlju, da me tama obrušava, da jedva dolazim do daha kako vrijeme prolazi ... ali vjerujem u Tebe u potpunosti zato što si rekao da su mi prebrojane čak i dlake na glavi. Ako se brineš za vrapce, koliko više vjerujem da Ti, koji si prolio tvoju krv za mene, nosit će me sada. "

To je molitva onoga koji upire pogled u Isusa. Prije nego što pročitate moje posljednje misli, želim podijeliti još jednu pjesmu koju sam napisao. Neka vam to postane molitva na usnama i pjesma u srcu:

Pjesma: Popravi mi oči

 

ZVIJEZDE SVETINE

Zlo nije jedini oblak koji nas okružuje. Postoji i onaj "oblak svjedoka" o kojem je govorio sveti Pavao. To su duše koje su išle prije nas i koje nam sada mogu svjedočenjem svog života pokazati put kojim treba ići. Kako možemo zaboraviti hrabrost svetog Ignacija Antiohijskog koji je molio za mučeništvo? Ili sveta Perpetua koja je drhtavu ruku gladijatora dovela do grla? Ili sveti Maksimilijan Kolbe koji je život zamijenio drugim zatvorenikom u logoru smrti? U svoja vremena vidimo snažne živote Majke Terezije ili pape Ivana Pavla II., Koji iako nisu bili lišeni patnje, postali su živi plamen ljubavi bilo da je vadio tijela iz oluka Kalkute ili objavljivao istinu nasuprot komunizmu i drugi oblici materijalizma.

Odakle ova vrsta radosti, hrabrosti i revnosti usred tako strašnih oluja? Dolazi iz razmišljanja o Isusu u njihovoj duši ... i potom oponašanja onoga što vide.

Prije nekog vremena došle su mi riječi:

Kako mrak postaje sve tamniji, zvijezde postaju sve svjetlije.

Vreme u kojem živimo možemo gledati kao depresivno - ili kao priliku da svjedočimo. Kad je svijet pun junk food, neće li duše na kraju početi tražiti pravi obrok? Kad se potroše na iluzorne želje materijalizma i nesputanog hedonizma, neće li poput izgubljenog sina potražiti Očevu kuću? Vjerujem da hoće i jesu ... i vi i ja moramo biti tu za njih kao Isusove ruke, noge i usta. Kako tama postaje mračnija, svetost vašeg života trebala bi postajati sve očiglednija. 

Budite besprijekorna i nevina, djeca Božja bez mane usred iskrivljene i naopake generacije, među kojom svijetlite poput svjetala dok se držite riječi života ... (Fil 2-15)

Usudim se reći da je ovo čas najveće evangelizacije koja će zahvatiti zemlju. To je čas slave Crkve kada će ona istog trenutka povući u njedra mnoštvo lopova koji viču: "Sjetite me se kad dođete u svoje kraljevstvo ...", a istovremeno ismijavali i progonili, čak i iz vlastitih redova. To je čas da se Duh Sveti izlije na čovječanstvo tako da će naši sinovi i kćeri prorokovati, naši mladići vidjeti vizije, a starci sanjati snove o budućnosti punoj nade.

Ovo su dani priprema za slijetanje, silazak u Eru mira kada će sve stvorenje ponovno zasjati poput rajskog vrta dok se Isusova vladavina proteže do samih krajeva zemlje. Nije dan očaja već svanuće Nade; nije sat za spavanje, već priprema za bitku.

I oni koji upiru pogled u Isusa, oni koji gladuju i žeđaju za pravednošću, vapiju, "Koliko dugo, Gospode, koliko dugo?"... oni će zaista biti zadovoljni.

Vode su se digle i jake oluje su nad nama, ali ne bojimo se utapanja, jer čvrsto stojimo na stijeni. Neka more bjesni, ne može slomiti stijenu. Neka se valovi dignu, oni ne mogu potonuti Isusovu lađu. Čega se trebamo bojati? Smrt? Život za mene znači Krista, a smrt je dobitak. Progonstvo? Zemlja i njena punina pripadaju Gospodinu. Oduzimanje naše robe? Ništa nismo donijeli na ovaj svijet i sigurno mu ništa nećemo uzeti ... Stoga se koncentriram na trenutnu situaciju i molim vas, prijatelji moji, da imate povjerenja. —Sv. Ivan Zlatousti, Liturgija sati, svezak IV, P. 1377

 
Da biste preslušali uzorke sve Markove glazbe, idite na:
www.markmallett.com

DALJNJE ČITANJE:

Podcast: Igra se u novom prozoru | Preuzimanje