Nepoznati umjetnik
PISMO od čitatelja:
Bok Mark,
Mark, osjećam da trebamo biti oprezni kada govorimo o smrtnim grijesima. Kod ovisnika katolika strah od smrtnih grijeha može izazvati produbljeni osjećaj krivnje, srama i beznađa koji pogoršavaju ciklus ovisnosti. Čuo sam kako mnogi ovisnici koji se oporavljaju negativno govore o svom katoličkom iskustvu jer su se osjećali osuđeni od svoje crkve i nisu mogli osjetiti ljubav iza upozorenja. Većina ljudi jednostavno ne razumije što određene grijehe čini smrtnim grijesima ...
Dragi čitatelj,
Zahvaljujem na vašem pismu i razmišljanjima. Zaista, mora postojati osjetljivost za svaku dušu, a zasigurno i bolja kateheza smrtnog grijeha s propovjedaonice.
Mislim da ne trebamo biti oprezni kada govorimo o smrtnom grijehu u smislu da se o njemu treba govoriti samo šapatom. To je nauk Crkve, i proporcionalno njezinoj odsutnosti na propovjedaonici, došlo je do porasta grijeha u našoj generaciji, osobito smrtni grijeh. Ne bismo trebali zazirati od stvarnosti smrtnog grijeha i njegovih posljedica. Baš suprotno:
Učenje Crkve potvrđuje postojanje pakla i njegovu vječnost. Odmah nakon smrti duše onih koji umru u stanju smrtnog grijeha silaze u pakao, gdje trpe paklene kazne, "vječni oganj". (Katekizam Katoličke crkve, 1035)
Naravno, mnogi ovu doktrinu vide kao nešto što su dočaravali uskogrudni ljudi sa željom da stanovništvo kontroliraju putem straha. Međutim, to nije ništa drugo nego ponavljanje onoga što je sam Isus nekoliko puta poučavao i prema tome što je Crkva dužan naučiti.
Meditaciju za koju sam osjećao nadahnuće (Onima u smrtnom grijehu ...) nije osuda, već upravo suprotno. To je poziv svakoj duši, bez obzira koliko bila zamračena, ovisna, ranjena i uništena ... da se uroni u ljekoviti plamen Kristova Presvetog Srca, gdje se i smrtni grijesi rastvaraju poput magle. Pristupiti grešniku i reći: "Ovo je smrtni grijeh, ali Isus je uništio njegovu snagu da vas vječno odvoji od njega: pokajte se i vjerujte ...", vjerujem, jedno je od glavnih djela milosrđa koje Crkva može izvoditi. Jednostavno znati da je, na primjer, preljub smrtni grijeh, dovoljno je samo po sebi da spriječi mnoge duše da ga zabave.
Kada je riječ o nekome s ovisnošću, naš pristup se ne bi trebao mijenjati: naša je poruka još uvijek "dobra vijest". No, ozbiljno bismo prezirali dati modernom iskušenju da su ovisnici "samo žrtve", a ne pristanak sudionika, iako se njihov "puni pristanak" možda smanjio, smanjujući time krivnju grešnika. Svakako ako nas "istina oslobađa", tada ovisnik mora biti svjestan da je grijeh koji čine ozbiljan i da svoju dušu može dovesti u opasnost vječnog odvajanja od Boga. Negiranje ove istine, izgovorene u odgovarajućem trenutku, posebno s nekim tko se ne kaje, samo po sebi može biti grijeh koji će sam sebi pasti na pamet:
Kad god čujete riječ iz mojih usta, upozorit ćete ih od mene. Ako kažem zlom čovjeku, sigurno ćeš umrijeti; a vi ga ne upozorite i ne govorite kako biste ga odvratili od njegovog zloga ponašanja kako bi mogao živjeti: taj će zli čovjek umrijeti za svoj grijeh, ali smatrat ću vas odgovornima za njegovu smrt. (Ezekiel 3: 18)
Kad imamo posla s bilo kojim grešnikom (ne zaboravljajući i sebe!), Moramo biti milosrdni kao što je bio Krist. Ali moramo biti i istiniti.
"Iako možemo prosuditi da je neko djelo samo po sebi težak prekršaj, prosudbu osoba moramo povjeriti pravdi i milosrđu Božjem." (1861)
Ako sama Crkva pridržava sud Bogu, tada socijalni radnik i grešnik zasigurno moraju biti oprezni da ni oni ne donesu presudu, dajući u napast da smanje težinu uvrede u pogrešnom "suosjećanju". Suosjećanje uvijek mora biti iskreno.
"Hinjeno neznanje i tvrdoća srca ne umanjuju, već povećavaju dobrovoljni karakter grijeha." (1859)
Nema ništa loše u tome da je "strah od Gospodina" (jedan od sedam darova Duha Svetoga) i da naše spasenje radimo sa "strahom i trepetom", kako kaže Pavao. To je zdrav osjećaj opasnosti od pobune, uravnotežen srcem koji se potpuno pouzdaje u milost i dobrotu Boga koji nam je došao "u tijelu" da uništi naš grijeh. Pravi "strah od Gospodina" nije put krivnje, već spas: on pomaže otkriti suptilnu iluziju da grijeh nije važan.
Težina smrtnog grijeha ozbiljna je koliko i kazna koju je Krist za nas platio u naše ime. Moramo propovijedati dobru vijest, koja je zaista dobra. Ali to može biti dobro samo ako smo istiniti da još uvijek postoje neke "loše vijesti" koje će postojati sve dok se Krist ne vrati i stavi sve svoje neprijatelje, posebno one neprijatelje smrti, pod svoje noge.
Doduše, stvarnost grijeha i njegove posljedice ponekad nas "preplaše". Ali onda, možda je to dobra stvar.
"Grijeh stoljeća je gubitak osjećaja grijeha." —Papa Ivan Pavao II
[Sv. Bernard iz Clairvauxa] navodi da je apsolutno svaka osoba, bez obzira koliko bila "upletena u porok, zarobljena privlačnostima užitka, zarobljenica u emigraciji ... zarobljena u glibu ... ometana poslom, pogođena tugom ... i brojena s onima koji silaze u dovraga - kažem, svaka duša, stojeći tako pod osudom i bez nade, ima moć okretanja i pronaći da može ne samo udahnuti svježi zrak nade za oprost i milost, već se usuditi težiti i nuždi Riječi . " -Vatra iznutra, Thomas Dubay
–––––––––––––––––––––––––––
