Presveto Srce Isusovo, Michael D. O'Brien
IMAM su proteklog tjedna preplavljeni ogromnim brojem e-poruka svećenika, đakona, laika, katolika i protestanata, i gotovo svi oni koji potvrđuju "proročanski" smisao u "Trube upozorenja!"
Noćas sam dobio jednu od žene koja je potresena i uplašena. Ovdje želim odgovoriti na to pismo i nadam se da ćete odvojiti trenutak da ovo pročitate. Nadam se da će perspektive održati u ravnoteži, a srca na pravom mjestu ...
Dragi Mark,
Mislim da sam proveo mnogo godina tješeći se i govoreći sam sebi o ovom LJUBAVNOM, milosrdnom i sretnom Bogu i šaleći se o naporima evangelika "okreni ili spali" ... Ne znam dovoljno o tome što su pape i sveci su napisali, ali kad god uzmem u obzir ove [proročke] riječi, to mi samo unosi strah u srce i mislim da Bog nije Bog straha ...
Dragi čitatelj,
Budite sigurni da Bog nije Bog straha. On is Bog ljubavi, milosrđa i suosjećanja.
Kasnije ste u svom pismu spomenuli da ih ponekad trebate disciplinirati kad vaša djeca ukrašavaju kuću, ne žele je slušati i ako je bol u zadnjici. Čini li vas ovo majkom straha? Zvuči mi kao da si majka ljubavi. Možemo li onda dati Bogu dopuštenje da nas voli i kad smo izvan reda i odbijemo slušati? Zapravo, sveti Pavao čvrsto govori o Božjoj disciplini ljubavi:
Gospodin disciplinira onoga koga voli i kažnjava svakog sina kojeg primi ... Ako ste bez discipline, u čemu su svi dijelili, vi niste sinovi već izvanbračna djeca. (Hebrejski 12: 8)
Mi nismo siročad. Boga briga!
Podsjeća me na priču koju sam čuo od svećenika kojeg znam i koji je nekada vodio dom za problematične tinejdžere. Jednog je dana vrlo ranjeni dječak izvalio: "Samo bih volio da me tata udario jednom. Barem bih znao da mu je stalo do mene! "
Boga je briga. Njega je briga da je budućnost naše djece, kako je opisujete, neugodna, čak zastrašujuća. Svakodnevno se brinem kad moja djeca odu na autobusnu stanicu. Ne mogu si pomoći. Ljubav ranjava srce!
Tako je i Božje srce ranjeno sada, i to s dobrim razlogom - razlozima o kojima sam pisao u "Trube upozorenja!"pisma. Tko može tvrditi da se čovječanstvo čini pakleno sklono uništavanju samoga sebe, bilo putem izazivanja klimatskih promjena, nuklearnog holokausta ili općeg društvenog sloma u organizirani kriminal? Zašto su ljudi toliko uvrijeđeni kad čuju proročku riječ voljenog Boga koji govori da je možda će nas morati malo prodrmati da se vratimo k sebi? Zašto je to tako nespojivo s Bogom?
Nije, kao što znamo iz samog Pisma. Samo što je ova generacija bila toliko zauzeta zalivanjem istinskog Boga, da više ne znamo tko je On. Stvorili smo Ga na svoju sliku: On više nije Bog ljubavi, On je sada Bog "lijepote", Bog koji tolerira sve što radimo, čak i ako nas ubija.
Ne. On je Bog ljubav—A ljubav to uvijek govori Istina. Ljudi ne shvaćaju da, zapravo, od 1917. godine, kad se Djevica Marija pojavila u Fatimi, Bog upozorava čovječanstvo da će njegov današnji tijek vlastitom rukom dovesti do vlastitog uništenja. Bilo je to prije 89 godina! Zvuči li to kao Bog koji je "brz na bijes i spor na milost" - ili obrnuto, kao što čitamo u Svetom pismu?
Gospodin ne odgađa svoje obećanje, kao što neki smatraju "odgađanjem", ali strpljiv je s vama, ne želeći da itko propadne, već da se svi pokaju. (2 Peter 3: 9)
Mislim da je nezdravo čuti dane "proročke" poruke i odjednom panika. Tko zna koliko će vremena trebati da se odvijaju? Mislim da bismo trebali biti otvoreni mogućnosti da iskreno pokajanje jedne duše može biti dovoljno da Bog još nekoliko godina ili više prikrije za stvari. Oni koji određuju datume, vjerujem da stvarno ograničavaju Gospodina.
Tamo is osjećaj hitnosti za pokajanje. Ali bilo bi dobro da to pripazimo u bilo kojoj generaciji. Nije li Pavao rekao: "Danas je dan spasenja"? Moramo biti spremni uvijek. Stoga bi poruke budućnosti trebale služiti jednom: vratite nas u sadašnji trenutak, živeći u njemu u duhu povjerenja, predaje i nade.
Danas sam otišao na jutarnju misu i uživao u Isusovoj radosti koja se nastanjuje u meni. Tada sam vrijeme proveo u jutarnjoj molitvi, koja se završila mojim duhovnim čitanjem. Ne, to nije bila knjiga Hala Lindsaya. Umjesto toga, nekoliko mjeseci meditiram o knjizi, Sakrament sadašnjeg trenutka Jean Pierrea de Caussadea. Riječ je o životu u sadašnjosti, potpuno prepuštenoj Božjoj volji, koja nam je dana u svakom trenutku. Riječ je o tome da budemo malo Božje dijete.
Tada sam dio popodneva proveo odjeven kao vitez, progonivši svog dvogodišnjaka po kuhinji plastičnim mačem. Sa sinovima sam posjetio prijatelja u domu za starije, a zatim s obitelji otišao u park na piknik. Bio je to prekrasan dan, prekriven prekrasnim zalaskom sunca.
Jesam li razmišljao o tim „proročkim“ riječima koje sam napisao? Da. I moje misli su, "Gospode, požuri dan kad se vratiš da te vidim licem u lice. I mogu li povesti što više duša sa sobom."
POČETNA STRANICA: www.markmallett.com
BLOG: www.markmallett.com/blog
