Arka i nekatolici

 

SO, što je s nekatolikima? Ako je Velika Arka je katolička crkva, što to znači za one koji odbacuju katoličanstvo, ako ne i samo kršćanstvo?

Prije nego što pogledamo ta pitanja, potrebno je pozabaviti se isturenim pitanjem vjerodostojnost u Crkvi, koja je danas u otrcanima ...

 

KRIŽ BEZ VJEROJATNOSTI

Reći da je biti izazov danas biti katolički svjedok možda je podcjenjivanje. Vjerodostojnost Katoličke crkve u mnogim dijelovima svijeta danas je u komadima, bilo iz zamišljenih ili stvarnih razloga. Seksualni grijesi u svećenstvu su a zapanjujući skandal to je u mnogim krajevima prigušilo moralni autoritet svećenstva, a prekrivačke mjere koje su uslijedile duboko su narušile povjerenje čak i vjernih katolika. Rastuća plima ateizma i moralnog relativizma učinili su da se Crkva čini ne samo irelevantnom, već i kao korumpirana institucija koja morate biti ušutkan kako bi prevladala "pravda". Sad postoji ono što autor Peter Seewald, koji je u nedavnoj knjizi intervjuirao papu Benedikta, naziva 'kulturom sumnje'.

Unutar kršćanskog svijeta, izvan katoličanstva, postoje i brojne poteškoće. Spomenuti skandali bolni su kamen spoticanja kršćanskog jedinstva. Liberalizam je također nanio ogromnu štetu u zapadnoj crkvi. U Sjevernoj Americi su katolička sveučilišta, sjemeništa, pa čak i predškolske ustanove često sjedište heretičke nastave i, u sve svrhe i svrhe, često su pogani kao i njihovi kolege. Ali možda je evanđeoskim kršćanima skandalozan nedostatak žara i nadahnutog propovijedanja u Crkvi. Na mnogim mjestima slaba glazba, odgovori poput zombija i hladnoća katolika u klupama tjerali su gladne duše u živahnije kršćanske sekte. Nedostatak propovijedanja supstancijom, žarom i pomazanjem jednako je zbunjujuće i zbunjujuće.

Sve su to pojave koje čovjek može promatrati samo s tugom. Tužno je što postoje oni koje biste mogli nazvati profesionalnim katolicima koji žive od svog katoličanstva, ali kod kojih proljeće vjere teče tek slabo, u nekoliko raspršenih kapi. Moramo se zaista potruditi da to promijenimo. —POSLED BENEDIKT XVI, Svjetlo svijeta, intervju s Peterom Seewaldom

A onda bi se u samoj Crkvi gotovo moglo reći an nevidljivi raskol postoji pri čemu postoje oni koji primaju i pokušavaju živjeti svoju katoličku vjeru onako kako im je predana kroz svetu tradiciju - i oni koji su odlučili da moramo "ažurirati" Crkva. Liturgijsko eksperimentiranje, liberalna teologija, razvodnjeni katoličanstvo i izravna hereza i dalje prevladavaju na mnogim mjestima. Danas se događa da su mnogi događaji pod pokroviteljstvom biskupije zapravo heretični, dok se laički pokreti u zajednici sa Svetim Ocem bore za pronalazak crkvene potpore. Katehetski programi, centri za povlačenje i vjerski poretci često su preplavljeni neistomišljenicima koji i dalje promiču liberalnu agendu koja zanemaruje crkveno moralno učenje i naglašava ekološke, "new age" i programe socijalne pravde. Svećenik i bivši ravnatelj zvanja nedavno mi je žalio kako se "konzervativni" katolici koji čine čak i malu pogrešku u svojim biskupijama često brzo i nemilosrdno ušutkavaju, dok heretici nastavljaju nesmiljeno propovijedati jer moramo biti "tolerantni" prema stavovima drugih.

... napadi na Papu ili Crkvu ne dolaze samo izvana; nego patnje Crkve dolaze iznutra, iz grijeha koji postoje u Crkvi. I to je oduvijek bilo poznato, ali danas to vidimo na zaista zastrašujući način: najveći progon Crkve ne dolazi od neprijatelja izvana, već se rađa iz grijeha u crkvi ... —PAPA BENEDICT XVI., Brifing u letu s novinarima na letu za Fatimu, Portugal; Nacionalni katolički registar, Neka 11, 2010

Ipak, znamo da naši progonitelji u konačnici neće trijumfirati. Jer Isus je rekao:

Izgradit ću svoju crkvu i vrata pakla neće je nadvladati. (Matej 16:18)

Moramo biti iskreni prema poteškoćama u Crkvi danas i prepoznati izazove s kojima se suočavamo. Moramo biti ponizni u dijalogu s nekatolikima, prepoznajući svoje osobne i korporativne greške, ali niti negirati dobro, poput ogromnog broja vjernog svećenstva diljem svijeta i ogromnog kršćanskog nasljeđa koje je izgradilo zapadnu civilizaciju.

Na svom hodočašću Crkva je također iskusila „nesklad između poruke koju naviješta i ljudske slabosti onih kojima je povjereno Evanđelje“. Samo Božjim narodom može produžiti Kristovu vladavinu samo "putem pokore i obnove", "uskim križnim putem". -Katekizam Katoličke crkve, n. 853. godine

Jednom riječju moramo ponovno naučiti ove osnovne stvari: obraćenje, molitvu, pokoru i teološke vrline. —PAPA BENEDICT XVI., Brifing u letu s novinarima na letu za Fatimu, Portugal; Nacionalni katolički registar, Neka 11, 2010

S obzirom na sve ove ozbiljne nedostatke i izazove, kako Crkva može biti „Kovčeg“ u ovoj sadašnjoj i nadolazećoj Oluji? Odgovor je taj Istina uvijek će prevladati: “vrata pakla neće je nadvladati, "Čak i ako postoji u ostatku. I svaka duša jest izvučeni prema Istini, jer Bog je sama istina.

Isus mu reče: „Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. " (Ivan 14: 6)

I njegov tijelo je Crkva kroz koju dolazimo do Oca.

 

NEMA SPASA IZVAN CRKVE

Sveti Ciprijan je skovao izreku: ekstra ecclesiam nulla salus, "Izvan Crkve nema spasenja."

Kako da razumijemo ovu potvrdu, koju često ponavljaju crkveni oci? Preformulirano pozitivno, to znači da svako spasenje dolazi od Krista Glave kroz Crkvu koja je njegovo Tijelo: Bazirajući se na Pismu i Tradiciji, Koncil uči da je Crkva, hodočasnica koja je sada na zemlji, neophodna za spasenje: onaj Krist je posrednik i put spasenja; on nam je prisutan u svom tijelu koje je Crkva. On sam izričito je ustvrdio nužnost vjere i krštenja i time istovremeno potvrdio nužnost Crkve u koju ljudi ulaze kroz krštenje kao kroz vrata. Stoga se nisu mogli spasiti koji bi, znajući da je Katoličku crkvu Bog osnovao po Kristu, odbili ili u nju ući ili u njoj ostati.  -Katekizam Katoličke crkve (HGK), n. 846

Što to onda znači za one koji ispovijedaju vjeru u Isusa Krista, a opet ostaju u kršćanskim zajednicama koje su odvojene od Katoličke crkve?

... ne može se grijehom razdvajanja optužiti one koji su trenutno rođeni u tim zajednicama [koje su proizašle iz takve odvojenosti] i u njima su odgajani u vjeri Kristovoj, a Katolička crkva ih s poštovanjem i naklonošću prihvaća kao braću ... Svi koji su opravdani vjerom u krštenje ugrađeni su u Krista; oni stoga imaju pravo zvati se kršćanima, a djeca Katoličke crkve s razlogom ih prihvaćaju kao braću u Gospodinu. -CCC, br. 818

Nadalje ...

...mnogi elementi posvećenja i istine “nalaze se izvan vidljivih granica Katoličke crkve:„ napisana Riječ Božja; život milosti; vjere, nade i ljubavi, s ostalim unutarnjim darovima Duha Svetoga, kao i vidljivim elementima. " Kristov Duh koristi ove Crkve i crkvene zajednice kao sredstvo spasenja čija snaga proizlazi iz punine milosti i istine koje je Krist povjerio Katoličkoj crkvi. Svi ovi blagoslovi dolaze od Krista i vode do njega te su sami po sebi pozivi na „katoličko jedinstvo." -CCC, br. 819

Dakle, s radošću možemo prepoznati svoju braću i sestre koji Isusa iskazuju kao Gospodina. Pa ipak, s tugom shvaćamo da podjela među nama ostaje skandal za nevjernike. Jer Isus je molio:

… Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni budu u nama, da svijet vjeruje da ste me vi poslali. (John 17: 21)

Odnosno, svjetska vjera u kršćanstvo u određenoj je mjeri ovisna o našem Jedinstvo.

Tako će svi znati da ste moji učenici ako imate ljubavi jedni za druge. (Ivan 13:35)

Vjerodostojnost je, dakle, problem za čitav Kršćanska crkva. Suočeni s ponekad gorkim podjelama, neki jednostavno potpuno odbacuju "religiju" ili su jednostavno odgojeni bez nje.

Oni koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Kristovo Evanđelje ili njegovu Crkvu, ali koji ipak Boga traže iskrenim srcem i potaknuti milošću pokušavaju u svojim postupcima izvršiti njegovu volju onako kako je poznaju nalozi svoje savjesti - i oni mogu postići vječno spasenje. -CCC, br. 874

Zašto? Jer oni traže Istinu iako Ga još ne poznaju po imenu. To se proteže i na druge religije.

Katolička crkva prepoznaje u drugim religijama koje među sjenama i slikama traže Boga koji je još nepoznat, jer daje život i dah i sve stvari i želi da se svi ljudi spasu. Dakle, Crkva svu dobrotu i istinu koja se nalazi u tim religijama smatra „pripremom za Evanđelje i koju daje onaj koji prosvjetljuje sve ljude da dugo mogu imati život". -CCC. br. 843

 

EVANGELIZACIJA?

Netko bi mogao doći u napast da se zapita zašto je evangelizacija uopće potrebna ako se spasenje može postići izvan aktivnosti sudjelovanje u Katoličkoj crkvi?

Prije svega, Isus je samo put do Oca. A "put" koji nam je Isus pokazao bila je poslušnost Očevim zapovijedima u duhu ljubav izražena u kenoza- pražnjenje sebe za drugoga. Tako doista, plemen iz džungle, slijedeći prirodni zakon napisan u njegovom srcu ^[1]"Prirodni zakon, prisutan u srcu svakog čovjeka i uspostavljen razumom, univerzalan je u svojim propisima i njegova se vlast proteže na sve ljude. Izražava dostojanstvo osobe i određuje osnovu za njegova temeljna prava i dužnosti, -HGK 1956 i glas svoje savjesti, doista može hodati "putem" do Oca, ne shvaćajući zapravo da slijedi stope "Riječi koja je tijelom postala". Suprotno tome, kršteni katolik koji svake nedjelje prisustvuje misi, ali živi život suprotan Evanđelju od ponedjeljka do subote, može izgubiti njegovo vječno spasenje.

Iako je ugrađen u Crkvu, onaj tko ne ustraje u milosrđu, nije spašen. On zaista ostaje u krilu Crkve, ali 'u tijelu', a ne 'u srcu'. -CCC. br. 837

Navečer života sudit će nam se samo o ljubavi. —Sv. Ivana od Križa

Dakle, vidimo srce evangelizacije koje nam je otkriveno: pokazati drugima put ljubavi. Ali kako možemo govoriti o ljubavi, a da istovremeno ne govorimo o onim idealima, modusima i postupcima koji su u skladu s dostojanstvom ljudske osobe i otkrivenjem Isusa Krista, a time i našim potrebnim odgovorom na Njega? Jednom riječju, ljubav se ne može razumjeti odvojeno Istina. Zbog toga je Isus došao: otkriti "istinu koja nas oslobađa" ^[2]usp. Ivan 8:32 pružajući tako "put" koji vodi u vječni "život". Ovaj Put je povjeren u svojoj punini Katoličkoj crkvi: oni apostoli i njihovi nasljednici kojima je povjereno da postanu "učenici svih naroda". ^[3]usp. Matej 28:19 Štoviše, Isus im je udahnuo Duha Svetoga ^[4]usp. Ivan 20:22 da bi se sakramentima i svetim svećenstvom čovječanstvo moglo podijeliti s besplatnim darom "milosti" da postane sinovima i kćerima Uzvišenog i da mu se da moć da slijedi Put osvajajući grijeh u svom životu.

Da duše mogu postati sama Ljubav.

Ovako shvaćena, Crkvu treba promatrati u svom ispravnom svjetlu, a ne kao hladnu čuvaricu dogmi i zakona, već kao sredstvo za susret s spasonosnom milošću i porukom Isusa Krista. Doista, najpunije sredstva. Velika je razlika između jahanja unutar Arke - unutar "Petrove barkice" - i plovidbe splavom iza nje, ili pokušaja plivanja uz nju u često uzburkanim valovima i vodama zaraženim morskim psima (tj. Lažni proroci). Bio bi grijeh za katolike koji su, znajući dar i obvezu koju nam je Krist dao da pružimo ruku drugim dušama kako bismo ih privukli u puninu milosti, ostavili ih na svom putu iz lažnog osjećaja "tolerancije". Tolerancija i poštovanje nikada nam ne bi smjeli zabraniti da drugima naviještamo spasonosnu Radosnu vijest i velike milosti koje su nam dane u Kristovoj Crkvi.

Iako Bog može na načine koji su poznati Bogu, one koji, bez vlastite krivnje, ne poznaju Evanđelje, do one vjere bez koje mu je nemoguće udovoljiti, Crkva i dalje ima obvezu i također sveto pravo evangelizacije svi muškarci. -CCC. br. 845

Uvijek budite spremni dati objašnjenje svima koji vas pitaju za razlog vaše nade, ali učinite to s nježnošću i poštovanjem. (1. Pet 3:15)

Niti bismo smjeli dopustiti da nas ranjena vjerodostojnost Crkve potakne da se nazadujemo. Vjeruj u snazi ​​Duha Svetoga. Vjeruj u svojstvenoj snazi ​​istine. Vjeruj u Isusu koji je rekao da će ostati s nama uvijek do kraja vremena. Danas oko sebe možemo vidjeti da sve koji se gradi na pijesku is počevši se raspadati. Drevne religije se kolebaju ispod globalizma i tehno-utopizma. Kršćanske denominacije propadaju ispod moralnog relativizma. A oni elementi u Katoličkoj crkvi koji su zatrovani liberalizmom i otpadništvom umiru i orezuju se. Na kraju, prije Kristovog konačnog dolaska, bit će jedan Pastir, jedna Crkva, jedno stado u eri pravde i mira. ^[5]usp Pape i doba zore Cijeli će svijet biti katolik, jer zato što Krist nije rekao da će sagraditi mnoge crkve, već "moja crkva". Ali prije toga, svijet će biti pročišćen, počevši od Crkve, i stoga je naša obaveza dovesti što više duša na brod ispred Arke Velika oluja našeg doba oslobađa svoju posljednju poplavu. Zapravo, vjerujem prije toga da će Isus čitavom svijetu jasno dati do znanja da je Njegova Crkva "put" do Oca i "univerzalni sakrament spasenja". ^[6]HGK, 849

Napokon će biti moguće da naše brojne rane zacijele i da sva pravda izvire opet s nadom u obnovljeni autoritet; da se obnove sjaja mira, a mačevi i ruke spuste s ruke i kad svi ljudi priznaju Kristovo carstvo i dragovoljno se pokore Njegovoj riječi, i svaki će jezik priznati da je Gospodin Isus u Očevoj slavi. —PAPA LEO XIII, Posveta Presvetom Srcu, svibanj 1899

"Oni će čuti moj glas i bit će jedan pas i jedan pastir." Neka Bog ... ubrzo ispuni svoje proročanstvo o pretvaranju ove utješne vizije budućnosti u sadašnju stvarnost ... Božja je zadaća uspostaviti ovaj sretni sat i svima ga dati do znanja ... Kad stigne, ispasti će biti svečani čas, jedan velik s posljedicama ne samo za obnovu Kristova Kraljevstva, već i za umirenje ... svijeta. Molimo najsretnije i druge molimo da se mole za tako željeno smirivanje društva. —PAPA PIJ XI., Ubi Arcani dei Consilioi „O Kristovom miru u njegovu Kraljevstvu“, 23. prosinca 1922.

I lako će se dogoditi da će kad se istjera ljudsko poštovanje i postrane predrasude i sumnje, Kristu pripasti velik broj, koji će zauzvrat postati promotori Njegovog znanja i ljubavi koji su put do istinske i čvrste sreće. Oh! kada se u svakom gradu i selu vjerno poštuje Gospodnji zakon, kad se iskazuje poštovanje svetinja, kada se posjećuju sakramenti i ispune uredbe kršćanskog života, zasigurno više neće biti potrebe da radimo dalje na vidjeti sve stvari obnovljene u Kristu ... I onda? Tada će napokon svima biti jasno da Crkva, kakva ju je ustanovio Krist, mora uživati ​​punu i cjelovitu slobodu i neovisnost od svake strane vladavine. —PAPA PIJ X, E Supremi, enciklika „O obnovi svih stvari“, n. 14

Da bi ponovno spojio svu svoju djecu, rasute i zalutale grijehom, Otac je htio sazvati cijelo čovječanstvo u Crkvu svoga Sina. Crkva je mjesto na kojem čovječanstvo mora ponovno otkriti svoje jedinstvo i spas. Crkva je "svijet pomiren". Ona je ta kora koja „u punom jedru Gospodinova križa, dahom Duha Svetoga, sigurno plovi ovim svijetom“. Prema drugoj slici dragoj crkvenim ocima, nju je predobila Noina barka, koja jedina spašava od poplave. -CCC. br. 845

 

POVEZANO ČITANJE:

• Planine, podnožje i ravnice

• Što je istina?

• Ljubav i Istina

• Škola kompromisa

• Skandal

• Protestanti, Marija i utočište