Prije nekoliko dana, još jedan jak vjetar prošao je kroz naše područje i otpuhao polovicu uroda sijena. Tada su protekla dva dana kišni nanosi prilično uništili ostatak. Sjetilo mi se sljedeće pisanje s početka ove godine ...
Moja današnja molitva: „Gospode, nisam ponizna. O Isuse, krotka i ponizna srca, učini moje srce Tvojim ... ”
TAMO su tri nivoa poniznosti, a malo nas prelazi prvi.
Prvi je relativno lako uočiti. To je kada smo mi ili neko drugi arogantni, ponosni ili odbrambeni; kada smo previše asertivni, tvrdoglavi ili nespremni da prihvatimo određenu stvarnost. Kada duša prepozna ovaj oblik ponosa i pokaje se, to je dobar i neophodan korak. Zaista, svako ko tome nastoji "budite savršeni kao što je savršen Otac nebeski" brzo će početi da uviđa svoje greške i nedostatke. I pokajući se za njih, mogli bi čak iskreno reći: „Gospode, ja sam ništa. Ja sam bijednik. Smiluj se na mene.” Ova samospoznaja je neophodna. kao što sam ranije rekao, "Istina će vas osloboditi," a prva istina je istina o tome ko sam, a ko nisam. Ali opet, ovo je samo a Prvi korak prema autentičnoj poniznosti; priznanje nečije oholosti nije punoća poniznosti. Mora ići dublje. Sledeći nivo je, međutim, mnogo teže prepoznati.
Istinski ponizna duša je ona koja ne samo da prihvata svoje unutrašnje siromaštvo, već prihvata i svako eksterijer krst takođe. Duša koja je još uvijek zarobljena ponosom može izgledati ponizna; opet, mogli bi reći: "Ja sam najveći grešnik, a ne sveta osoba." Mogli bi ići na dnevnu misu, moliti se svaki dan i posjećivati ispovjedaonicu. Ali nešto nedostaje: oni i dalje ne prihvataju svako iskušenje koje im dođe kao dopuštenu Božju volju. Umjesto toga, oni kažu: „Gospode, trudim se da ti služim i da budem vjeran. Zašto dozvoljavaš da mi se ovo dogodi?”
Ali to je onaj koji još nije istinski skroman... kao Petar svojevremeno. Nije prihvatio da je krst jedini put do vaskrsenja; da pšenično zrno mora da umre da bi donelo plod. Kada je Isus rekao da mora otići u Jerusalim da pati i umre, Petar je odvratio:
Bože sačuvaj, Gospode! Tako nešto ti se nikada neće dogoditi. (Matej 6:22)
Isus je prekorio, ne samo Petra, nego i oca ponosa:
Idi iza mene, sotono! Ti si mi prepreka. Ne razmišljate kao Bog, već kao ljudska bića. (6:23)
Pa, samo nekoliko stihova prije toga, Isus je pohvalio Petrovu vjeru, proglašavajući ga “kamenom”! Ali u sledećoj sceni, Peter je više ličio na škriljevac. Bio je kao ono „kameno tlo” na kojem seme Božje reči nije moglo da pusti koren.
Oni na kamenitom tlu su oni koji, kad čuju, s radošću primaju riječ, ali nemaju korijena; oni vjeruju samo na neko vrijeme i padaju u vrijeme kušnje. (Luka 8:13)
Takve duše još nisu autentično ponizne. Istinska poniznost je kada prihvatimo sve što Bog dopusti u našim životima jer nam, zaista, ništa ne dolazi što Njegova dopuštena volja ne dozvoljava. Koliko često kada dođu iskušenja, bolest ili tragedija (kao što se dešava sa svima) smo rekli: „Ne daj Bože, 
Gospode! Tako nešto ne bi trebalo da mi se desi! Nisam li ja tvoje dijete? Nisam li ja tvoj sluga, prijatelj i učenik?” Na šta Isus odgovara:
Vi ste moji prijatelji ako radite ono što vam zapovijedam... kada bude potpuno obučen, svaki učenik će biti poput svog učitelja. (Jovan 15:14; Luka 6:40)
Odnosno, istinski ponizna duša će u svemu reći, "Neka mi bude po tvojoj riječi" [1]Luke 1: 38 i "Ne ispunjava se moja, već tvoja volja." [2]Luke 22: 42
... ispraznio se, uzevši obličje roba... ponizio se, postavši poslušan do smrti, čak i smrti na krstu. (Fil 2:7-8)
Isus je inkarnacija poniznosti; Marija je Njegova kopija.
Učenik koji je sličan njemu ne odbija ni Božije blagoslove ni Njegovu disciplinu; prihvata i utjehu i pustoš; poput Marije, on ne slijedi Isusa sa sigurne udaljenosti, već se klanja pred križem, sudjelujući u svim Njegovim patnjama dok sjedinjuje svoje nevolje s Kristovim.
Neko mi je dao kartu sa odrazom na poleđini. Vrlo lijepo rezimira ono što je gore rečeno.
Poniznost je trajna tišina srca.
To je da nema problema.
Nikada ne smijete biti uznemireni, uznemireni, iritirani, bolni ili razočarani.
To je ne očekivati ništa, čuditi se ničemu što mi je urađeno,
da ne osećam ništa učinjeno protiv mene.
Odmarati se kad me niko ne hvali,
i kada sam okrivljen i prezren.
To je imati blagosloven dom u sebi, u koji mogu ući,
zatvori vrata, klekni pred Bogom u tajnosti,
i u miru sam, kao u dubokom moru mira,
kada je sve okolo i gore uznemireno.
(Auther Unknown)
Konačno, duša ostaje u istinskoj poniznosti kada prihvati sve gore navedeno – ali se opire bilo kakvoj vrsti samozadovoljstvo-kao da kaže: „Ah, konačno shvatam; Shvatio sam to; Stigao sam… itd.” Sveti Pio je upozorio na ovog najsuptilnijeg neprijatelja:
Budimo uvijek na oprezu i ne dozvolimo da ovaj strašni neprijatelj [samozadovoljstva] prodre u naše umove i srca, jer kad jednom uđe, on uništava svaku vrlinu, kvari svaku svetost i kvari sve što je dobro i lijepo. —Od Duhovna režija Padre Pia za svaki dan, uredio Gianluigi Pasquale, Servant Books; Feb. 25th
Sve što je dobro Božje je – ostalo je moje. Ako moj život donosi dobre plodove, to je zato što Onaj koji je Dobar radi u meni. Jer Isus je rekao, “Bez mene ne možeš ništa.” [3]John 15: 5
Pokaj se ponosa, odmor po Božjoj volji, i odreći se bilo kakvo samozadovoljstvo, i otkrit ćete slast Križa. Jer Božanska Volja je sjeme istinske radosti i pravog mira. To je hrana za skromne.
Prvi put objavljeno 26. februara 2018.
Da pomogne Marku i njegovoj porodici u oporavku od oluje
koja počinje ove sedmice, dodajte poruku:
"Mallett Family Relief" za vašu donaciju.
Blago vama i hvala vam!
Na putovanje s Markom u The Sada Word,
kliknite na donji natpis za pretplatiti.
Vaša e-adresa neće biti podijeljena ni sa kim.
