U znak sjećanja na proročkog svjedoka
hrišćanskih mučenika iz 2015
TAMO čudan je oblak nad Crkvom, posebno u zapadnom svijetu - onaj koji uništava život i plodnost Tijela Hristovog. I to je ovo: nemogućnost čuti, prepoznati ili prepoznati proročki glas Duha Svetoga. Kao takvi, mnogi iznova razapinju i zapečaćuju „Božju riječ“ u grobu.
Snažno osjećam da treba reći sljedeće, jer vjerujem da će Gospod narednih dana proročki govoriti Crkvi. Ali hoćemo li slušati?
PRAVO PROROČANSTVO
Veliki dio Crkve je izgubio iz vida šta je istinsko proročanstvo ili „proročko“. Ljudi danas imaju tendenciju da etiketiraju „proroke“ kao one koji ili vrše neku vrstu diviniziranog proricanja sudbine ili oni koji uzvikuju vlasti - svojevrsni dijalekat „Jovan-Krstitelj-leglo zmija“. [1]cf. Matej 3:7
Ali ni jedno ni drugo ne zahvaća srž istinskog proročanstva: da prenese živu „Božju reč“ u sadašnjem trenutku. A ova „riječ“ nije mala stvar. Mislim, može li nešto što Bog kaže biti malo?
Zaista, Božja riječ je živa i djelotvorna, oštrija od bilo kojeg mača s dvije oštrice, prodire čak između duše i duha, zglobova i srži i može razabrati odraze i misli srca. (Heb 4)
Tu imate snažno objašnjenje zašto Crkva danas potrebe biti pažljiv na Božju riječ u proročanstvu: jer ona prodire između duše i i duha u srce. Vidite, jedno je izreći zakon, ponoviti učenja vjere. Drugo je govoriti ih pod pomazanjem Duha Svetoga. Prvi je kao "mrtav"; potonji živi jer proizlazi iz proročkog glasa Gospodnjeg. Stoga je vježba proročanstva od suštinskog značaja za život Crkve, a samim tim i predmet napada.
PROROČANSTVO NIJE ZAVRŠENO
Prije nego što nastavimo, moramo se pozabaviti suvremenom predodžbom da je proročanstvo u Crkvi završilo s Ivanom Krstiteljem i da od njega više nema proroka. Nekvalificirano čitanje katekizma navelo bi čovjeka da tako vjeruje:
Ivan nadmašuje sve proroke, među kojima je i posljednji ... U njemu Sveti Duh završava svoje govorenje kroz proroke. Jovan završava ciklus proroka koji je započeo Ilija. -Katekizam Katoličke Crkve (CCC), n. 523., 719
Ovdje postoji kontekst koji je ključan za razumijevanje onoga što 
Magisterium predaje. Inače, katekizam, kao što ću pokazati, bio bi u potpunoj suprotnosti sa Svetim pismom. Kontekst je Stari zavet period povijesti spasenja. Ključne riječi u gornjem tekstu su da „Ivan završava ciklus proroka koji je započeo Ilija“. To jest, od Ilije do Jovana, Bog je objavio otkrovenje. Nakon Utjelovljenja Riječi, Božje Otkrivanje samog sebe čovječanstvu je dovršeno:
U prošlim vremenima, Bog je putem proroka delimično i na razne načine govorio našim precima; u ovim posljednjim danima govorio nam je preko Sina ... (Heb 1: 1-2)
Sin je definitivna riječ njegovog oca; tako da nakon njega neće biti daljeg Otkrivenja. -CCC, n 73
Međutim, to ne znači da je Bog prestao otkrivati veće dubine razumijevanja Njegovog javnog otkrivenja, Njegovog univerzalnog plana i božanskih svojstava. Mislim, vjerujemo li zaista da znamo sve što sada možemo znati o Bogu? Niko ne bi rekao tako nešto. Stoga, Bog nastavlja da govori svojoj djeci kako bi otkrio veće dubine svoje tajne i uvedi nas u njih. Naš Gospodin je rekao:
Imam i druge ovce koje ne pripadaju ovom ovcu. I njih moram voditi, i oni će čuti moj glas, i bit će jedno stado, jedan pastir. (Ivan 10:16)
Postoji nekoliko načina na koje Krist govori svome stadu i među njima proročanstvo ili ono što se ponekad naziva „privatnim“ otkrićem. Kako god,
Nije uloga [„privatnih“ otkrivenja] poboljšati ili dovršiti definitivno Hristovo Otkrivenje, već pomozite da živite potpunije od toga u određenom periodu istorije ... hrišćanska vjera ne može prihvatiti „otkrivenja“ koja tvrde da nadmašuju ili ispravljaju Objavu čije je ispunjenje Hristos. -CCC, n 67
Proročanstvo nije završilo, kao ni karizma „proroka“. Ali priroda proročanstva se promijenila, a time i priroda proroka. Tako je započeo novi ciklus proroka, kako je to jasno rekao sveti Pavao:
A [Hristovi] darovi su bili da neki budu apostoli, neki proroci, neki evanđelisti, neki pastiri i učitelji, da osposobe svece za rad službe, izgradnju Hristovog tijela, dok svi ne postignemo jedinstvo vjere i spoznaje Sina Božjeg, da sazri muškost, po mjeri visine punoće Kristove ... (Ef 4-11)
NOVA SVRHA
U svom govoru o otkrićima Fatime, papa Benedikt je rekao:
… Proročanstvo u biblijskom smislu ne znači predviđati budućnost, već objašnjavati volju Božju za sadašnjost, i stoga pokazati pravi put kojim treba krenuti za budućnost. - Kardinal Ratzinger (POPE BENEDICT XVI), Poruka Fatime, Teološki komentar, www.vatican.va
S tim u vezi, čak i ona proročanstva koja se bave budućim događajima svoj kontekst ponovo pronalaze u sadašnjosti; to jest, oni nas općenito uče kako odgovoriti u „sada“ kako bismo se pripremili za budućnost. Za nas 
ne može zanemariti činjenicu da proročanstva kroz Stari i Novi zavjet često uključuju aspekte budućnosti. Zanemariti ovo je, u stvari, opasno.
Uzmimo za primjer proročku poruku Fatime. Majka Božja je dala konkretne upute koje su to bile ne koju provodi Crkva.
Budući da nismo uslišali ovu žalbu na Poruku, vidimo da je ispunjena, Rusija je napala svijet svojim greškama. I ako još nismo vidjeli potpuno ispunjenje završnog dijela ovog proročanstva, idemo prema njemu malo pomalo velikim koracima. —Viditeljica iz Fatime, s. Lucija, poruka Fatime, www.vatican.va
Kako ignoriranje Gospodinovih uputa jer su takozvana „privatna otkrivenja“ može uroditi plodom? Ne može. Širenje ovih „grešaka“ (komunizam, marksizam, ateizam, materijalizam, racionalizam, itd.) Izravna je posljedica naše nesposobnosti da prepoznamo ili odgovorimo na glas Duha Svetoga, lično i kolektivno.
I tu dolazimo do dubljeg ispitivanja uloge proročanstva u novozavjetnim vremenima: pomoći u uspostavljanju Crkve "Da sazri muškost."
Učinite ljubav svojim ciljem i usrdno poželite duhovne darove, posebno da biste mogli prorokovati .... onaj koji prorokuje, obraća se ljudima za njihovu izgradnju i ohrabrenje i utjehu ... Tko govori jezikom, izgrađuje sebe, a onaj koji proriče, izgrađuje crkvu. Sada želim da svi govorite jezike, ali još više da prorokujete. (1. Kor 14: 1-5)
Sveti Pavao pokazuje prema a poklon s namjerom da izgradi, izgradi, ohrabri i utješi Crkvu. Pa koliko danas naših katoličkih župa ima mjesta za ovaj poklon? Skoro nijedan. Pa ipak, Paul je izričit kako i gdje ovo će se održati:
… Proročanstvo nije za nevjernike već za one koji vjeruju. Pa ako se cijela crkva sastane na jednom mjestu i ... svi prorokuju, a treba ući nevjernik ili neupućena osoba, uvjerit će ga svi
i svi će prosuđivati, a tajne njegovog srca će biti otkrivene, i tako će pasti i pokloniti se Bogu, izjavljujući: "Bog je zaista u vašoj sredini." (1. Kor 14: 23-25)
Zapiši to "Tajne njegovog srca će biti otkrivene." Zašto? Zbog živa riječ, „mač s dvije oštrice“ saopštava se proročki. I ovo utoliko ubjedljivije kada dolazi od duše koja autentično živi ono što propovijeda:
Svjedočenje Isusa je duh proročanstva. (Otk. 19:10)
Nadalje, ta su se proročanstva izgovarala tamo gdje se sastajala „cijela crkva“, vjerojatno misa. Zaista, u ranoj Crkvi, proročanstva među skupštinom vjernika bila su normativna. Sveti Jovan Zlatousti (oko 347-407) svjedočio je da:
... ko god je kršten odjednom, govorio je na jezicima, i ne samo na jezicima, već su mnogi prorokovali; neki su izveli mnoga druga divna djela ... — 1. Korinćanima 29; Patrologia Graeca, 61: 239; citirano u Raspirivanje plamena,Kilian McDonnell i George T. Montague, str. 18
Svaka je crkva imala mnogo onih koji su prorokovali. —O 1. Korinćanima 32; Ibid.
Zapravo je bilo toliko normalno da je sveti Pavao dao konkretne upute kako bi osigurao da se dar proročanstva pažljivo poštuje i koristi:
Dva ili tri proroka bi trebali govoriti, a ostali razabrati. Ali ako je otkrivenje dato drugoj osobi koja tamo sjedi, prva osoba treba šutjeti. Jer svi možete prorokovati jedno po jedno, tako da svi mogu naučiti i svi biti ohrabreni. Zaista, duhovi proroka su pod kontrolom proroka, jer on nije Bog nereda već mira. (1. Kor 14: 29-33)
Sveti Pavao naglašava da ono što on podučava dolazi direktno od Gospoda:
Ako neko misli da je prorok ili duhovna osoba, neka to prepozna ovo što vam pišem je Gospodnja zapovijed. Ako neko ovo ne priznaje, ne priznaje se. Dakle, (moja) braćo, nastojte revno prorokovati i ne zabranjujte govoriti jezike, ali sve se mora raditi pravilno i u redu. (1. Kor 14: 37-39)
PROROČITI SADA
Ovo nije mjesto za duži diskurs o tome zašto je proročanstvo izgubilo svoju važnost u pragmatičnom području svakodnevnog života u Katoličkoj crkvi. Napokon, sveti Pavao stavlja „proroke“ na drugo mjesto nakon apostola na svojoj listi darova. Pa gdje su naši proroci?
Nije da nisu među nama - već često nisu dobrodošli niti ih razumiju. S tim u vezi, ništa se nije promijenilo 
hiljadama godina: i dalje kamenovamo nositelje poruka, posebno kada nose riječ upozorenja ili snažnu poticaj. Optuženi su za „propast i sumornost“, kao da grijeh i njegove posljedice više ne postoje u našem modernom svijetu. Papu Benedikta, jednog od najproročnijih ljudi u naše vrijeme, jednom su pitali kad je bio kardinal zašto je tako pesimist, a on je odgovorio, "Ja sam realist." Realizam je zrak istine. Ali uvijek, uvijek, izranja iz Sunca nade. Ali ne i lažnu nadu. Nije lažna slika. Lažni proroci u Starom zavjetu zapravo su bili ti koji su se pretvarali da je sve u redu.
Jedan od smrtonosnih plodova modernizma koji je zarazio mnoga sjemeništa je rastavljanje mističnog. Ako se dovede u pitanje božanstvo Krista, koliko još više tvrdnja da se može djelovati u Njegovim mističnim darovima! Taj se cinični racionalizam proširio svugdje u Crkvi i doveo do trenutne krize duhovne sljepoće, koja se u proročkom carstvu očituje kao disfunkcionalno razlučivanje.
Osim praznine egzegeze u proročkim darovima, među nekim svećenicima često postoji gotovo neizgovorena pretpostavka da Bog govori samo kroz Učiteljstvo i možda, najviše, preko onih koji imaju barem teološku diplomu. Iako se vjernici laici često suočavaju s ovim stavom na lokalnom nivou, srećom to nije učenje Crkve na univerzalnom nivou:
Vjernici, koji su krštenjem uklopljeni u Hrista i integrirani u Božji narod, na poseban način postaju udionici u svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi Krista ... [On] ispunjava ovu proročku dužnost, ne samo hijerarhijom ... već i laicima. -CCC, n 897, 904
Dakle, papa Benedikt kaže:
U svakom dobu Crkva je primila karizmu proročanstva koja se mora pomno promatrati, ali ne i prezirati. - Kardinal Ratzinger (BENEDICT XVI), Poruka Fatime, Teološki komentar,www.vatican.va
Ali opet, tu leži kriza: nespremnost da se čak i pomno prouči proročanstvo. I laici su u tom pogledu ponekad toliko krivi, jer se često čuje: „Ako Vatikan to ne odobri, onda to neću slušati. Pa čak i tada, ako je to "privatno otkriće", ne znam imati da ga slušam. " Gore smo već istakli zašto ovaj stav može biti pametna ruka kako bi se izbjeglo suočavanje s neugodnim glasom Duha. Tehnički je ispravno, da. Ali kao što je rekao teolog Hans Urs von Balthasar:
Stoga se jednostavno može zapitati zašto Bog neprekidno pruža [otkrivenja] [u prvom redu ako] na njih Crkva jedva treba da se obazire. -Mistica oggettiva, n. 35; citirano u Hrišćansko proročanstvo Niels Christian Hvidt, str. 24
RAZLIČIVANJE
S druge strane, također vidimo da tamo gdje u Crkvi postoji spremnost za ispitivanjem proročanstva, to se često pretvori u istragu koja premašuje ono što čak i svjetovni sudovi poduzimaju da utvrde činjenice. 
A dok se objavi razlučivanje, ponekad i desetljećima kasnije, značaj proročke riječi se gubi. Ima mudrosti, naravno, u strpljivom ispitivanju proročke riječi, ali čak i ovo može postati instrument koji sakriva Gospodnji glas.
Ne gasite Duha. Ne preziri proročke riječi. Testirajte sve; zadrži ono što je dobro. (1. Sol 5: 19-21)
politika, braća i sestre. I ovo postoji u našoj Crkvi i manifestira se na mnogo tužnih i nesretnih načina, da, čak dijabolično načine. Jer proročanstvo - živa riječ Božja—je često vrlo prezren, Duh je često ugašen, i šokantno, čak se i dobro vrlo često odbacuje. Prema nekim biskupskim standardima, svetom Pavlu bi bilo zabranjeno da govori u nekim našim modernim biskupijama zbog njegove tvrdnje da je dobio „privatno otkrivenje“. Doista, mnoga njegova pisma bila bi „zabranjena“, jer su to bila otkrića koja su mu došla putem vizija u ekstazi. Krunicu bi na neki način odvojili i neki prelati jer je došla kroz „privatno otkrivenje“ do St. Dominique. I trebalo bi se zapitati hoće li čudesne izreke i mudrost pustinjskih otaca koje su im otkrivene u samoći molitve biti ostavljene po strani jer su to bila "privatna otkrića"?
Međugorje je možda jedan od najuočljivijih primjera naše nesposobnosti da slijedimo jednostavne upute svetog Pavla. Kao što sam napisao O Međugorju, plodovi ovog „neslužbenog“ marijanskog svetišta zapanjujući su i možda bez premca od Djela apostolskih u pogledu pukih obraćenja, zvanja i novih apostolata. Već više od 30 godina sa ovog mjesta i dalje odjekuje poruka koja navodno dolazi
sa neba. Sadržaj je sažet kao takav: poziv na molitvu, obraćenje, post, sakramenti i meditacija o Božjoj riječi. Kao što sam napisao Trijumf - III dio, ovo je direktno iz učenja Crkve. Kad god navodni „vidioci“ iz Međugorja javno govore, ovo je njihova dosljedna poruka. Dakle, ono o čemu ovdje govorimo nije ništa novo, samo poseban naglasak na autentičnoj katoličkoj duhovnosti.
Šta bi rekao sveti Pavao? Primjenjujući svoje Pismo na razlučivanje, možda bi rekao: „U redu, ne znam sa sigurnošću da je ovo direktno od Gospe kako tvrde vidioci, ali testirao sam ono što kažu protiv Javnog otkrivenja Crkve i to stoji. Nadalje, slijedeći zapovijed našeg Gospodina da „bdijemo i molimo se“ i pazimo na znakove vremena, ovaj poziv na obraćenje odzvanja istinom. Stoga mogu zadržati ono što je dobro, naime taj hitni poziv na osnov vjere. " Zaista, dok ispitujemo slom katoličkog svijeta na Zapadu, čini se očitim da takva otkrića - bilo izravno od nebeskog glasnika ili pukih ljudskih bića - mogu ...
... pomozite nam da shvatimo znakove vremena i odgovorimo im s pravom u vjeri. —Kardinal Joseph Ratzinger (PAPA BENEDICT XVI), Fatimska poruka, „Teološki komentar“, www.vatican.va
Onaj kome se to privatno otkrivenje predlaže i najavljuje, treba da vjeruje i pokorava se Božjoj naredbi ili poruci, ako mu se predloži na osnovu dovoljnih dokaza ... Jer Bog mu govori, barem nekim drugim, i zato ga zahtijeva vjerovati; Otuda je dužan vjerovati Bogu, koji od njega to zahtijeva. —PAPA BENEDIKT XIV, Herojska vrlina, Vol. III, str. 394
OD USTA BEBI
Naravno, ne sugeriram da je proročanstvo samo carstvo mistika i vizionara. Kao što je gore rečeno, Crkva to uči sve kršteni udeo u Hristovoj „proročkoj službi“. Primam pisma 
čitalaca koji posluju u ovom uredu, ponekad i ne sluteći. I oni trenutno govore Božju „sadašnju riječ“. Moramo se vratiti ovom pažljivom slušanju jedni drugih, kako bismo čuli Gospodnji glas koji govori svojoj Crkvi, ne samo kroz magistarske izjave, već i kroz anavim, oni niski, „poustinici“ - oni koji iz samoće molitve izlaze s „riječju“ za Crkvu. Sa svoje strane, moramo testirati njihove riječi, prije svega, osiguravajući da su u skladu s našom katoličkom vjerom. I ako jesu, grade li, grade, podstiču ili tješe? A ako je tako, onda ih primite za poklon kakav jesu.
Niti bismo trebali očekivati da biskup uskoči i razazna svaku pojedinu „riječ“ koja izlazi u grupnom okruženju ili na neki drugi način. Ne bi imao vremena ni za šta drugo! Svakako, postoje trenuci kada su otkrića više javne prirode i prikladno je da lokalni običaji budu direktno uključeni (posebno kada se pojave tvrde).
Oni koji su zaduženi za Crkvu trebali bi prosuđivati istinitost i pravilnu upotrebu tih darova kroz svoj ured ne da bi ugasili Duh, već da bi testirali sve stvari i čvrsto se držali onoga što je dobro. —Drugi vatikanski sabor, Lumen Gentium, n 12
Ali kad biskup nije uključen ili kada je postupak dugačak i dugotrajan, upute svetog Pavla jednostavan su vodič za razlučivanje unutar Tijela. Osim toga, ne dolazi novo Otkrivenje, a ono što smo dobili u polog vjere zaista je dovoljno za spasenje. Ostalo je milost i poklon.
UČENJE DA ČUJEM Njegov GLAS
Osjećam kako Gospod poziva svoju Crkvu u samota pustinje u kojoj će direktnije razgovarati sa svojom mladenkom. Ali ako smo toliko paranoični, tako cinični, toliko se bojimo slušati proročanske glasove naše braće i sestara, riskiramo propustiti one milosti namijenjene izgradnji, izgradnji, ohrabrivanju i utjehivanju Crkve u ovom času.
Bog nam je dao proroke za ova vremena. Ovi proročki glasovi su poput 
farovi na automobilu. Automobil je Javno otkrivenje i glavna svjetla su ona otkrića koja izlaze iz Srca Božijeg. U razdoblju smo mraka, a duh proročanstva nam pokazuje put naprijed, kao što je to često bio slučaj u prošlosti.
Ali slušamo li i mi, i sveštenstvo, i laici? Religiozne su vlasti bile te koje su nastojale ušutkati Isusa, ušutkati "Riječ koja je postala tijelo". Neka nam Duh Božji priskoči u pomoć i pomogne nam da još jednom čujemo Gospodnji glas u svoj Njegovoj djeci…
Oni koji su pali u ovaj svjetovni pogled odozdo i odozdo, odbacuju proročanstvo svoje braće i sestara ... —PAPA FRANJO, Evangelii Gaudium, n 97
... moramo još jednom čuti glas proroka koji vape i muče našu savjest. —PAPA FRANJO, korizmena poruka, 27. januara 2015; vatican.va
... ustima dječjih i novorođenčadi, postavili ste bedem protiv svojih neprijatelja da ušutkate neprijatelja i osvetnika. (Psalam 8: 3)
POVEZANO ČITANJE
Hvala na podršci ovom punom radnom vremenu.
Fusnote
| ↑1 | cf. Matej 3:7 |
|---|