Jevanđelje patnje

SADA RIJEČ O MASOVNIM ČITANJIMA
za 18. april 2014
Dobar petak

YOU možda u poslednje vreme primetio u nekoliko spisa, temu „izvora žive vode“ koji teče iz duše vernika. Najdramatičnije je 'obećanje' nadolazećeg "Blagoslova" o kojem sam pisao ove nedelje Konvergencija i blagoslov.

Ali dok danas meditiramo o Križu, želim govoriti o još jednom izvoru žive vode, onom koji čak i sada može teći iznutra kako bi navodnjavao duše drugih. Govorim o tome patnja.

U prvom čitanju, Isaija piše, "od njegovih ranama mi smo izliječeni." Tijelo Isusovo postalo je za nas rana iz koje izvire naše spasenje, iz koje izvire milost posvećujuća i sve što nas čini zdravima.

...na njemu je bila kazna koja nas čini cjelovitima. (prvo čitanje)

Ali nismo li mi mistično tijelo od Hrista? Krštenjem se pridružujemo Hristu i „ko se pridružuje Gospodu, postaje jedan duh s njim“. ^[1]cf. 1. Kor 6:17 Isto tako, kroz Euharistiju, „jer je hljeb jedno, mi smo, iako mnogi, jedno tijelo“. ^[2]cf. 1. Kor 10:17 Ako smo Njegovim ranama, ranama na Njegovom telu, izlečeni – i mi smo Njegovo telo – onda, kroz naše rane spojene sa Njegovim, iscjeljenje teče drugima. Odnosno, kroz našu patnju sjedinjenu sa Hristovom, sila Duha Svetoga počinje da teče kroz naš duh kao izvor koji seže, često na nepoznate načine, da napoji duše drugih.

Ključ koji otključava snagu Duha u nama u našoj patnji je vjera working in slabost.

Jer zaista je bio razapet iz slabosti, ali živi od sile Božje. Tako smo i mi slabi u njemu, ali prema vama ćemo živjeti s njim silom Božjom. (2 Kor 13:4)

Patnja je u suštini iskustvo slabosti – bilo da je u pitanju ratna beda ili obična prehlada. Što više patimo, to smo slabiji, posebno kada je ta patnja izvan naše kontrole. Upravo je patnja izvan njegove kontrole navela svetog Pavla da zavapi Bogu, koji je odgovorio:

Moja milost ti je dovoljna, jer moć je savršena u slabosti.

A Pavle odgovara:

Radije ću se najradije hvaliti svojim slabostima, da bih to učinio moć Hristova može prebivati ​​sa mnom. (2. Kor 12: 9)

Kada poput Isusa u Getsemanskom vrtu kažemo: „Oče, ako hoćeš, uzmi ovu čašu od mene; ipak, ne moja volja nego tvoja neka bude.” ^[3]Lk. 22:42 mi odmah sjedinjujemo našu patnju sa Hristovom u činu vjera. Ne moramo ništa da osećamo; ne moramo ni da volimo; jednostavno moramo to htjeti i ponudi u ljubavi. I u tome rana, u moć Hrista počinje da teče kroz nas, preobražava nas i nadoknađuje „ono što nedostaje u Hristovim nevoljama“. ^[4]cf. Kol 1:24 Za…

… U patnji se skriva određeno moć koja osobu približava iznutra Hristu, posebnu milost... da svaki oblik patnje, dat svježim životom snagom ovog križa, ne postane više slabost čovjeka nego sila Božja. —BLAŽENI JOVAN PAVLE II, Salvifici Doloris, Apostolsko pismo, br. 26

Da, snaga Duha teče kroz nas u karizmama, u pomazanjima, u pohvalama, u molitvi i ljubavi. Ali postoji i skrivena moć koja dolazi od naših patnja to je jednako moćno, jednako efikasno, kada visimo o tom svakodnevnom krstu u vjeri.

Danas, možda kao ni u jednom drugom trenutku u istoriji kada je patnja tako velika, na spasenje sveta može uticati – ne toliko programi, ni elokventni govori, ni spektakularna čuda – koliko sila Svetog Duha koji teče kroz rane Hristovog tela. Na to mislimo kada kažemo „krv mučenika je sjeme Crkve“. ^[5]Tertulijan, apologetik, Ch. 50 Ali ne zaboravite na bijelo mučeništvo svakog dana koje postaje sjeme, izvor milosti za svijet. To je Jevanđelje patnje napisano u našoj prepuštenosti tjeskobi slabosti, bespomoćnosti, patnje...

Evanđelje o patnji neprestano se piše i neprestano govori riječima ovog neobičnog paradoksa: izvori božanske moći niču upravo usred ljudske slabosti. —BLAŽENI JOVAN PAVLE II, Salvifici Doloris, Apostolsko pismo, br. 26

Ovaj Veliki petak – „dobar“ jer smo kroz Njegovu patnju spaseni; „dobro“ jer naša patnja više nije uzaludna – želim da podelim sa vama molitvu, pesmu koju sam napisao iz srca slabosti…