Bezvremenski

SADA RIJEČ O MASOVNIM ČITANJIMA
za 26. septembar 2014
Opt. Spomen sveti Kozma i Damjan

Liturgijski tekstovi OVDJE

TAMO je određeno vrijeme za sve. Ali začudo, nikada nije trebalo biti tako.

Vrijeme za plakanje i vrijeme za smijeh; vrijeme žalosti i vrijeme plesa. (Prvo čitanje)

Ono o čemu pisac spisa ovdje govori nije imperativ ili zabrana koju moramo izvršiti; nego je spoznaja da se ljudsko stanje, poput oseke i oseke, podiže u slavu ... samo da bi sišlo u tugu.

Vrijeme za ubijanje i vrijeme za liječenje; vrijeme za rušenje i vrijeme za izgradnju.

To je tužna priča o ljudskom stanju, koje lebdi i izlazi iz patnje, nikad daleko od radosti, nikad daleko od bola – nikada od Boga nije naumio.

Vrijeme za ljubav i vrijeme za mržnju; vrijeme rata i vrijeme mira.

O, kako često osjećam ovu ranu u svom srcu! Rana od rođenja djeteta znajući da ću je jednog dana morati pustiti; rana držanja moje žene znajući da ću jednog dana možda morati da je sahranim; rana radosnih susreta sa porodicom i prijateljima, znajući da se uskoro moramo rastati; ranu od mirisa proleća znajući da će je jesen na kraju odneti. Ponekad zavapim: „Gospode, ovaj život se ponekad čini tako bolan! Zašto mora biti ovako?!”

A odgovor je ovaj:

Sve je napravio primjereno svom vremenu, i stavio vanvremensko u njihova srca, a da čovjek nikada nije otkrio, od početka do kraja, djelo koje je Bog učinio.

Vrijeme nas čini svjesnim Bezvremeni. Usponi i padovi života neprestano upućuju na ono što je s onu stranu ovog života – prvi, koji nam nosi miris neba, dok nas drugi podsjeća da postoji više izvan mirisa Zemlje. Zaista, grijeh i smrt su odmjerili čovjekove dane. Dakle, Bog je pokupio taj pijesak vremena i prebrojao ih jedan po jedan, minut po minut, tako da svako zrno koje će zauvijek pasti u prošlost može raditi na mogućnosti da budemo s Njim u vječnosti.

Koliko je onda dragocen svaki dan, bilo da je vreme za smeh ili vreme za plakanje. Jer svaki sat u sebi nosi sjeme Bezvremenskog koje me čeka.

Braćo, ja sa svoje strane ne smatram da sam preuzeo posjed. Samo jedno: zaboravljajući ono što stoji iza, ali naprežući se prema onome što nas čeka, nastavljam svoju težnju ka cilju, nagradi Božijeg uzvišenja, u Hristu Isusu. (Fil 3-13)

Ako se ipak ne setim; ako sam svoj sat proveo u grijehu; ako sam zaboravio svoje dostojanstvo Božjeg djeteta... Mogu se vratiti prema Njemu već sljedećeg minuta, i ponovo ući u tok Bezvremenskog do kojeg se, ironično, dolazi samo kroz vrijeme. Stoga se moj vapaj nevolje može pretvoriti u krik povjerenja – čak i ako je to križ s kojim se suočavam, križ koji nosim.

Neka je blagosloven Gospod, moja stijena, moja milost i moja tvrđava, moja tvrđava, moj izbavitelj, moj štit, u koga se uzdam. (današnji psalam)