Ko sam ja da sudim?

 
Fotografija Reuters

 

Njih riječi su koje, nešto manje od godinu dana kasnije, i dalje odzvanjaju Crkvom i svijetom: "Ko sam ja da sudim?" Oni su bili odgovor pape Franje na pitanje koje mu je postavljeno u vezi s „homoseksualnim lobijem“ u Crkvi. Te su riječi postale borbeni poklič: prvo, za one koji žele opravdati homoseksualnu praksu; drugo, za one koji žele opravdati svoj moralni relativizam; i treće, za one koji žele opravdati svoju pretpostavku da je papa Franjo na korak od Antikrista.

Ovaj mali čip pape Franje zapravo je parafraza riječi svetog Pavla u Pismu svetog Jakova, koji je napisao: "Ko ste vi onda da sudite komšiji?" ^[1]cf. Džem 4:12 Papine riječi sada se prskaju na majice, brzo postajući krilatica koja je postala viralna ...

 

STANITE DA ME Osuđujete

U Lukinom evanđelju, Isus kaže, „Prestanite suditi i neće vam biti suđeno. Prestanite osuđivati ​​i nećete biti osuđeni. " ^[2]Lk 6: 37 Šta znače ove riječi? 

Ako vidite muškarca kako krade torbicu starici, bilo bi pogrešno da to učinite viknite: „Stani! Krađa je pogrešna! " Ali što ako odgovori: „Prestanite me osuđivati. Ne znate moju finansijsku situaciju. ” Ako vidite kolegu koji uzima novac iz kase, bi li bilo pogrešno reći: "Hej, ne možeš to učiniti"? Ali što ako ona odgovori: „Prestani da me osuđuješ. Ovdje radim pošten dio posla za oskudnu plaću. " Ako ustanovite da vaš prijatelj vara porez na dohodak i pokrene problem, što ako odgovori: „Prestanite me osuđivati. Plaćam previše poreza. ” Ili šta ako supružnik preljubnik kaže: „Prestanite da me osuđujete. Usamljen sam"…?

U gornjim primjerima možemo vidjeti da netko prosuđuje o moralnoj prirodi tuđih postupaka i da bi to bilo nepravedno ne progovoriti. Zapravo, ti i ja cijelo vrijeme moralno prosuđujemo, bilo da je to viđenje nekoga kako se prevrće znak stop ili slušanje Sjevernih Korejaca koji umiru od gladi u koncentracijskim logorima. Sjedimo i sudimo.

Većina moralno savjesnih ljudi prepoznaje da bi, ako ne bismo prosuđivali i jednostavno prepustili svima da rade ono što žele, na leđima nosili znak "Ne osuđuj me", nastao bi haos. Ako ne bismo prosuđivali, onda ne može postojati ustavni, građanski ili krivični zakon. Dakle, donošenje presuda je u stvari neophodno i pogodno za održavanje mira, uljudnosti i jednakosti među ljudima.

Pa, na šta je Isus mislio nemoj suditi? Ako malo dublje zaronimo u riječi pape Franje, vjerujem da ćemo otkriti značenje Kristove zapovijedi.

 

INTERVJUI

Papa je odgovarao na pitanje novinara o angažiranju monsinjora Battiste Ricce, svećenika koji je bio umiješan u seksualne odnose s drugim muškarcima, a opet u "gay lobiju" u Vatikanu. Po pitanju mons. Ricca, papa je odgovorio da, nakon kanonske istrage, nisu pronašli ništa što bi odgovaralo optužbama protiv njega.

Ali htio bih na ovo dodati još jednu stvar: vidim da se toliko puta u Crkvi, osim ovog slučaja, pa i ovog slučaja, traže „grijesi mladosti“ ... ako osoba, ili svjetovni svećenik ili časna sestra, počinila je grijeh i tada je ta osoba doživjela obraćenje, Gospodin oprašta, a kad Gospod oprosti, Gospodin to zaboravlja i to je vrlo važno za naš život. Kad odemo na ispovijed i istinski kažemo "Zgriješio sam po tom pitanju", Gospodin zaboravlja, a mi nemamo pravo ne zaboraviti, jer riskiramo da Gospodin ne zaboravi naše grijehe, zar ne? —Salt & Light TV, 29. jula 2013; saltandlighttv.org

Tko je neko bio jučer, nije nužno ni ko je danas. Danas ne bismo trebali govoriti „takav je pijanac“, kad se možda, jučer, obavezao da će popiti svoje posljednje piće. To je takođe ono što znači ne suditi i osuđivati, jer su upravo to činili farizeji. Presudili su Isusu što je izabrao Mateja poreznika na osnovu toga tko je bio jučer, a ne na osnovu toga tko je postao.

Po pitanju gay lobija, Papa je nastavio:

Mislim da kada susretnemo homoseksualca, moramo napraviti razliku između činjenice da je osoba homoseksualna i činjenice da je lobi, jer lobiji nisu dobri. Oni su loši. Ako je osoba homoseksualac i traži Gospode i ima dobru volju, ko sam ja da sudim toj osobi? The Katekizam Katoličke crkve lijepo objašnjava ovo, ali kaže ... te osobe nikada ne smiju biti marginalizirane i „moraju se integrirati u društvo“. —Salt & Light TV, 29. jula 2013; saltandlighttv.org

Je li proturječio jasnom učenju Crkve da su homoseksualni činovi „suštinski poremećeni“ i da je sklonost samom homoseksualnosti, iako nije grešna, „objektivni poremećaj“? ^[3]Pismo biskupima Katoličke crkve o pastoralu homoseksualnih osoba, ne. 3 To su, naravno, mnogi pretpostavljali da radi. Ali kontekst je jasan: Papa je razlikovao one koji promiču homoseksualnost (homoseksualni lobi) i one koji, unatoč svojoj sklonosti, traže Gospoda u dobroj volji. Papin pristup je zaista ono što Katekizam uči: ^[4]"… Tradicija je uvijek izjavljivala da su „homoseksualni činovi suštinski poremećeni“. Oni su u suprotnosti sa prirodnim zakonom. Seksualni čin zatvaraju darom života. Oni ne polaze od istinske afektivne i seksualne komplementarnosti. Ni pod kojim okolnostima se ne mogu odobriti. " -Katekizam Katoličke crkve, ne. 2357

Broj muškaraca i žena koji imaju duboko ukorenjene homoseksualne sklonosti nije zanemariv. Ova sklonost, koja je objektivno poremećena, većini njih predstavlja suđenje. Moraju se prihvatiti s poštovanjem, suosjećanjem i osjetljivošću. Treba izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije u njihovom pogledu. Te su osobe pozvane ispuniti Božju volju u svom životu i, ako su kršćani, da udruže žrtve Gospodinova križa poteškoće koje mogu naići iz svog stanja. -Katekizam Katoličke crkve, ne. 2358

Ali ne vjerujte mi na riječ. Papa je to sam objasnio u drugom intervjuu.

Tokom povratnog leta iz Rio de Janeira rekao sam da ako homoseksualna osoba ima dobru volju i traži Boga, ja nisam niko ko će suditi. Rekavši ovo, rekao sam ono što katekizam kaže. Religija ima pravo izraziti svoje mišljenje u službi naroda, ali Bog nas je u kreaciji oslobodio: nije moguće duhovno se miješati u život neke osobe.

Jednom me je osoba provokativno pitala da li odobravam homoseksualnost. Odgovorio sam s još jednim pitanjem: 'Recite mi: kad Bog gleda na homoseksualnu osobu, da li on s ljubavlju odobrava postojanje te osobe ili je odbacuje i osuđuje?' Uvijek moramo uzeti u obzir osobu. Ovdje ulazimo u tajnu ljudskog bića. U životu Bog prati osobe, a mi ih moramo pratiti, polazeći od njihove situacije. Potrebno ih je pratiti sa milošću. —Američki magazin, 30. septembra 2013, americamagazine.org

Ovoj rečenici o nesuđivanju u Lukinom evanđelju prethode riječi: "Budite milosrdni kao što je i vaš nebeski Otac milosrdan." Sveti Otac uči da, ne suditi, znači ne suditi stanje tuđeg srca ili duše. To ne znači da ne bismo trebali prosuđivati ​​postupke drugog da li su oni objektivno ispravni ili netačni.

 

PRVI VICAR

Iako objektivno možemo utvrditi je li postupak suprotan prirodnom ili moralnom zakonu „vođen mjerodavnim naukom Crkve“, ^[5]cf. CCC, n 1785 samo Bog na kraju može utvrditi krivnju osobe u njenim postupcima jer samo On "Gleda u srce." ^[6]cf. 1. Sam 16: 7 A krivnja osobe određuje se stepenom u kojem slijedi svoju krivnju savesti. Dakle, čak i prije moralnog glasa Crkve ...

Savjest je prvobitni namjesnik Kristov ... Čovjek ima pravo djelovati po savjesti i na slobodu tako da lično donosi moralne odluke.-Katekizam Katoličke crkve, ne. 1778

Dakle, čovjekova savjest je arbitar njegovog razuma, „poslanik Njega, koji nam i u prirodi i u blagodati govori iza vela i poučava nas i vlada od strane svojih predstavnika“. ^[7]John Henry, kardinal Newman, „Pismo vojvodi od Norfolka“, V, Određene poteškoće koje su osjećali Anglikanci u katoličkom poučavanju II Tako će na Sudnji dan „suditi Bog“ ^[8]cf. Jevr 13: 4 nas prema tome kako smo odgovorili na Njegov glas koji je govorio u našoj savjesti i Njegov zakon napisan na našim srcima. Dakle, nijedan čovjek nema pravo suditi o unutrašnjoj krivnji drugog.

Ali svaki čovjek ima dužnost obavestiti njegova savjest ...

 

DRUGI VICAR

I tu ulazi „drugi“ namjesnik, papa koji je u zajednici s biskupima Crkve dobio kao „svjetlo svijetu“, svjetlo našem savjesti. Isus je izričito naložio Crkvi da, ne samo krštava i stvara učenike, nego i da u nju uđe "Svi narodi ... učeći ih da poštuju sve što sam vam zapovjedio." ^[9]cf. 28: 20 Tako ...

Crkvi pripada pravo da uvijek i svugdje objavljuje moralna načela, uključujući ona koja se odnose na društveni poredak, i na njih donositi prosudbe o bilo kojim ljudskim poslovima u mjeri u kojoj su to potrebna osnovnim pravima ljudske osobe ili spašavanjem duša. -Katekizam Katoličke crkve, ne. 2246

Budući da je misija Crkve božanski naložena, svakoj će se osobi suditi u skladu s njenim odgovorom na Riječ, jer: „U formiranju savjesti Božja Riječ je svjetlo za naš put ...“ ^[10]Katekizam Katoličke crkve, ne. 1785 Tako:

Savjest mora biti informirana i moralni sud prosvijetljen. -Katekizam Katoličke crkve, ne. 1783

Međutim, i dalje se moramo klanjati dostojanstvu i slobodi drugih, jer samo Bog sa sigurnošću zna u kojem je stepenu formirana tuđa savjest, njihovo razumijevanje, znanje i sposobnost, a time i krivnja, u donošenju moralnih odluka.

Neznanje o Hristu i njegovom Evanđelju, loš primjer koji daju drugi, porobljavanje nečijih strasti, tvrdnja o pogrešnom poimanju autonomije savesti, odbacivanje crkvene vlasti i njenog učenja, nedostatak obraćenja i milosrđa: to može biti izvor grešaka u prosuđivanju u moralnom ponašanju. -Katekizam Katoličke crkve, ne. 1792

 

SUDJENJE PO STUPNJU

Ali ovo nas vraća na naš prvi primjer gdje je, očito, bilo ispravno izreći presudu lopovu torbice. Pa kada možemo i trebamo lično govoriti protiv nemorala?

Odgovor je da našim riječima mora upravljati ljubav, a ljubav podučava stupnjevima. Kao što se Bog postupno kretao kroz istoriju spasenja kako bi otkrio čovjekovu grešnu prirodu i Njegovu Božansku milost, tako se i otkrivanje istine mora prenijeti drugima kako upravljaju ljubav i milosrđe. Faktori koji određuju našu ličnu obavezu da izvršimo duhovno djelo milosrđa u ispravljanju drugog ovise o odnosu.

S jedne strane, Crkva hrabro i nedvosmisleno objavljuje svijetu „veru i moral“ putem izvanredna i uobičajena vježba Učiteljstva, bilo putem službenih dokumenata ili javne nastave. To je slično Mojsijevu silasku s Mt. Sinaj i jednostavno čitajući deset zapovijedi svim ljudima ili Isus koji je javno objavio: „Pokajte se i vjerujte Radosnoj vijesti“. ^[11]Mk 1:15

Ali što se tiče stvarnog obraćanja osobama o njihovom moralnom ponašanju, Isus, a kasnije i apostoli, rezervirali su izravnije riječi i presude za one koje su počeli graditi ili su već izgradili odnose s njima..

Zašto bih trebao suditi autsajderima? Nije li vaša stvar prosuđivati ​​one iznutra? Bog će suditi onima vani. (1. Kor 5)

Isus je uvijek bio vrlo nježan prema onima koji su uhvaćeni u grijehu, posebno onima koji nisu znali Evanđelje. Tražio ih je i, umjesto da osuđuje njihovo ponašanje, pozvao ih je na nešto bolje: „Idi i više ne griješi ... prati me." ^[12]cf. Jn 8:11; Matej 9: 9 Ali kad se Isus obračunao s onima za koje je poznavao da podržavaju vezu s Bogom, počeo ih je ispravljati, kao što je to činio mnogo puta s apostolima.

Ako vaš brat sagriješi protiv vas, idite i recite mu njegovu krivnju, između vas i njega samoga ... (Mt 18:15)

Apostoli su zauzvrat ispravljali svoja stada putem pisama crkvama ili lično.

Braćo, čak i ako je osoba uhvaćena u nekom prekršaju, vi koji ste duhovni biste to trebali ispraviti u nježnom duhu, gledajući u sebe, tako da takođe ne mora biti u iskušenju. (Gal 6: 1)

A kad je u crkvama bilo licemjerja, zlostavljanja, nemorala i lažnog učenja, posebno među vodstvom, i Isus i apostoli pribjegavali su jakom jeziku, čak i izopćenju. ^[13]cf. 1. Kor 5: 1-5, Matej 18:17 Brzo su donosili presude kad je bilo jasno da grešnik djeluje protiv svoje svjesne savjesti na štetu svoje duše, skandala s Hristovim tijelom i iskušenja za slabe. ^[14]cf. Mk 9: 42

Prestanite suditi po izgledu, već sudite pravedno. (Ivan 7:24)

Ali kada je riječ o svakodnevnim greškama proizašlim iz ljudske slabosti, umjesto da drugoga osuđujemo ili osuđujemo, trebali bismo "snositi teret jedni drugima" ^[15]cf. Gal 6: 2 i moli se za njih ...

Ako neko vidi kako njegov brat griješi, ako grijeh nije smrtonosan, neka se moli Bogu i dat će mu život. (1. Ivanova 5:16)

Prvo moramo izvaditi trupac iz svog oka prije nego što izvadimo trun iz braće, "Jer prema standardu po kojem osuđujete drugog, osuđujete sebe, jer vi, sudija, radite iste stvari." ^[16]cf. Rim 2: 1

Ono što ne možemo promijeniti ni u sebi ni u drugima, trebali bismo strpljivo trpjeti dok Bog ne poželi da bude drugačije ... Trudite se biti strpljivi u podnošenju mana i slabosti drugih, jer i vi imate mnogo toga mane koje drugi moraju podnijeti ... —Thomas à Kempis, Imitacija Krista, William C. Creasy, str. 44-45

Pa, ko sam ja da sudim? Moja je dužnost da svojim riječima i postupcima govoreći istinu u ljubavi drugima pokažem put do vječnog života. Ali Božja je dužnost suditi tko je vrijedan tog života, a tko nije.

Ljubav zapravo podstiče Hristove sljedbenike da objavljuju svim ljudima istinu koja spašava. Ali moramo razlikovati grešku (koja se uvijek mora odbaciti) i osobu u zabludi, koja nikada ne gubi dostojanstvo kao osoba, iako se koprca usred lažnih ili neadekvatnih vjerskih ideja. Bog je jedini sudija i istraživač srca; zabranjuje nam da donosimo sud o unutrašnjoj krivnji drugih. —Vatikan II, Gaudium et spes, 28