SADA RIJEČ O MASOVNIM ČITANJIMA
za ponedeljak devete sedmice redovnog vremena, 1. juna 2015
Spomen na Svetog Justina
Liturgijski tekstovi OVDJE
FEAR, braćo i sestre, utišava Crkvu na mnogim mjestima i na taj način zatvaranje istine. Troškovi naše treme se mogu računati duše: muškarci i žene su otišli da pate i umiru u svom grijehu. Razmišljamo li uopće više na takav način, razmišljamo li o duhovnom zdravlju jedni drugih? Ne, u mnogim župama nemamo jer smo više zabrinuti za status quo nego citiranje stanja naših duša.
U današnjem prvom čitanju, Tobit se priprema za proslavu praznika Pedesetnice gozbom. On kaže,
…spremljena je fina večera me… stol je bio postavljen me.
Ali Tobit je bio svjestan da su blagoslovi koje je primio trebali biti podijeljeni. I zato je zamolio svog sina Tobiju da „izađe i pokuša da nađe siromaha“ da mu podeli obrok.
Kao katolici, dobili smo pravu gozbu istina, povjerena punina Otkrivenja, "cijela" istina, da tako kažem, o pitanjima vjere i morala. Ali to nije gozba samo za "mene".
Kako se mogla razviti ideja da je Isusova poruka usko individualistička i usmjerena samo na svaku osobu pojedinačno? Kako smo došli do ovog tumačenja „spasenja duše“ kao bijega od odgovornosti za cjelinu i kako smo kršćanski projekt shvatili kao sebičnu potragu za spasenjem koja odbacuje ideju služenja drugima? —PAPA BENEDIKT XVI, Spe Salvi (sačuvano u nadi), n 16
Tobit traži od svog sina da dovede “iskrenog obožavatelja Boga” da podijeli njegov obrok. Odnosno, naša misija kao Crkve nije da nametamo istinu onima koji je ne žele, da rukujemo Riječju Božjom kao batinom. Ali zbog naše stidljivosti, čak i oni koji su danas otvoreni za istinu bivaju lišeni te „hrane“ i gladuju. Uskraćeni su jer se plašimo da budemo odbačeni i proganjani i tako zapečatimo svoje usne. “Osoba u strahu”, kaže papa Franjo,
…ne radi ništa, ne zna šta da radi: uplašena je, uplašena, fokusirana na sebe da joj se ne dogodi nešto štetno ili loše… strah vodi sebičnom egocentrizmu i parališe nas. —PAPA FRANJO, Jutarnja meditacija, L'Osservatore Romano, Weekly ed. na engleskom, n. 21, 22. maj 2015
Tobit se nije plašio da otvori svoje srce siromašnima. Ali njegov sin Tobija se vraća i kaže:
Oče, jedan od naših ljudi je ubijen! Njegovo tijelo leži na pijaci gdje je upravo zadavljen!
Bez oklijevanja, Tobit je skočio na noge, odnio mrtvaca s ulice i smjestio ga u jednu od svojih soba kako bi ga sljedećeg jutra pokopali. Zatim je pojeo svoj obrok „u tuzi“. Ali vidite, Tobit to nije učinio bez troškova. Jer komšije su mu se rugale govoreći:
I dalje se ne boji! Jednom prije je bio progonjen za pogubljenje upravo zbog ove stvari; ali sad kad je jedva pobjegao, evo ga opet sahranjiva mrtve!
Svuda oko nas danas su duhovno siromašni i „mrtvi“, posebno žrtve seksualnog nemorala. Stalna promocija alternativnih oblika braka, požude, seksualnih zabluda, eksplicitnog seksualnog obrazovanja, pornografije i slično „ubijaju“ dušu čovjeka, a najalarmantnije mlade. Pa ipak, strah, politička korektnost i želja za odobravanjem su kastriranje i ućutkivanje Tijela Hristovog. Homilije često smiruju naš ego, prestaju da nas pozivaju na pokajanje i izbjegavaju pitanja „vrućih gumba“ koja bi izazvala kontroverze ako ne i progon. Biskupi iza svojih kapija izdaju zamašne i elegantne izjave koje mediji uglavnom ignoriraju, a rijetko 
čitaju laici. A laici zatvaraju usta na radnom mjestu, u školama i na pijaci kako bi „očuvali mir“.
Bože moj, zar nismo kao svećenik i levit u prispodobi o milosrdnom Samarićaninu, koji još jednom hodamo “suprotnom stranom” puta kako bismo izbjegli lično suočavanje, previjanje i zacjeljivanje rana naše braće na samrti i sestre? Zaboravili smo šta znači "plače sa onima koji plaču." [1]cf. Rim 12: 15 Poput Tobita, plačemo li zbog slomljenosti ove generacije? I ako je tako, plačemo li zato što je svijet postao “tako loš” ili plačemo iz suosjećanja prema drugima koji su u ropstvu? Na pamet mi dolaze riječi sv. Pavla:
Kažem vam, braćo, vrijeme ističe. Od sada, neka se oni koji imaju žene ponašaju kao da ih nemaju, oni koji plaču kao da ne plaču, oni koji se raduju kao da se ne raduju, oni koji kupuju kao da ne posjeduju, oni koji koriste svijet kao da ga ne koriste u potpunosti. Jer svijet u svom sadašnjem obliku prolazi. (1 Kor 7-29)
Da, ovoj generaciji vrijeme ističe – skoro svaki autentični prorok na svijetu trubi u ovu trubu (za one koji imaju uši da čuju). Papa Benedikt pozvao je Crkvu da se probudi za zlo koje nas okružuje:
Sama naša pospanost Božjoj prisutnosti čini nas neosjetljivima na zlo: Boga ne čujemo jer ne želimo da nas uznemiruju i zato ostajemo ravnodušni na zlo.”…takva dispozicija vodi do „A izvesna bešćutnost duše prema moći zla... pospanost učenika nije problem tog jednog trenutka, nego čitave istorije, 'pospanost' je naša, onih od nas koji ne želimo da vidimo punu snagu zla i ne želimo da ulazimo u njegovu Strast.” —PAPA BENEDIKT XVI, Katolička novinska agencija, Vatikan, 20. aprila 2011, Opća publika
Dakle, svijetu treba više od istine istina u ljubavi. Odnosno, poput Tobita, izubijane i povrijeđene duše čekaju da ih primimo u „sobiju“ našeg srca gdje ih možemo oživjeti. Samo kada duše znaju da ih volimo, one su zaista otvorene da prime lijek istine koji nudimo.
Zar smo to zaboravili istina nas oslobađa? Danas sve više katolika kupuje tu laž tolerancija, nego put ka miru. I stoga je naša generacija počela tolerirati, s izuzetkom nekoliko hrabrih duša, gotovo svaku abberaciju koju čovječanstvo može zamisliti. “Ko sam ja da sudim?”, kažemo – izvrćući značenje trendovske izjave pape Franje. I tako čuvamo mir, ali a lažni mir, jer ako nas istina postavi f
ree, onda laž porobljava. Lažni mir je a seme uništenja da će prije ili kasnije našim dušama, porodicama, gradovima i nacijama oteti autentični mir ako mu dopustimo da nikne, raste i ukorijeni se među nama „jer ko sije za svoje tijelo, požnjeće pokvarenost od tijela“ [2]cf. Gal 6: 8.
Kristijane, ti i ja smo pozvani hrabrost, ne udobnost. Osećam da Gospod danas plače i pita nas:
Hoćeš li ostaviti moju braću i sestre da mrtve?
Ili ćemo poput Tobita potrčati k njima s Jevanđeljem života — uprkos porugama i progonima koje rizikujemo da nanesemo na sebe?
U svetlu današnjeg čitanja, želim da započnem hrabru seriju pisanja ove nedelje O ljudskoj seksualnosti i slobodi kako bismo progovorili svjetlo u potpunu tamu koja je u naše vrijeme napala ovaj najdragocjeniji dar naše seksualnosti. To je u nadi da će neko, negde, pronaći duhovnu hranu koja mu je potrebna da bi počeo da leči rane svojih srca.
Više volim Crkvu koja je u modricama, ozlijeđena i prljava jer je bila na ulici, nego Crkvu koja je nezdrava od zatvaranja i od toga da se drži vlastite sigurnosti... Ako bi nas nešto s pravom uznemirilo i mučilo našu savjest, to je činjenica da mnoga naša braća i sestre žive bez snage, svjetla i utjehe rođene iz prijateljstva s Isusom Kristom, bez zajednice vjere koja bi ih podržavala, bez smisla i cilja u životu. Više od straha da ćemo zalutati, nadam se da ćemo biti dirnuti strahom da ostanemo zatvoreni unutar struktura koje nam daju lažni osjećaj sigurnosti, unutar pravila koja nas čine oštrim sucima, unutar navika zbog kojih se osjećamo sigurno, dok pred našim vratima ljudi gladuju a Isus se ne umara da nam govori: “Daj im nešto za jelo” (Mk 6: 37). —PAPA FRANJO, Evangelii Gaudium, ne. 49
POVEZANO ČITANJE
Hvala na molitvama i podršci.
