AS podjela i toksičnost porast u naše vrijeme, ljude tjera u zavoje. Pojavljuju se populistički pokreti. Krajnje lijeve i krajnje desne grupe zauzimaju svoje pozicije. Političari se kreću prema punom kapitalizmu ili prema a novi komunizam. Oni u široj kulturi koji prihvaćaju moralne apsolute označeni su netolerantnim, dok oni koji prihvaćaju bilo šta se smatraju herojima. Čak se i u Crkvi ekstremi poprimaju oblik. Nezadovoljni katolici ili skaču s Petrove Barke u ultra-tradicionalizam ili jednostavno potpuno napuštaju vjeru. A među onima koji ostaju iza, postoji rat zbog papinstva. Postoje oni koji sugeriraju da ste, ako ne kritizirate javno Papu, prodan (i ne daj Bože ako se usudite citirati ga!), A zatim oni koji predlažu bilo koji kritika na račun pape osnova je za ekskomunikaciju (usput su oba stava pogrešna).
Takva su vremena. Takva su ispitivanja na koja je Blažena Majka upozoravala stoljećima. I sada su tu. Prema Svetom pismu, „krajnja vremena“ se odvijaju kad se čovječanstvo okrene samo sebi.
Izašao je još jedan konj, crveni. Njegov jahač dobio je moć da oduzme mir sa zemlje, tako da se ljudi međusobno kolju. I dobio je ogroman mač. (Otkrivenje 6: 4)
Iskušenje je biti usisan u ove krajnosti. Upravo to Sotona želi. Divizija zamišlja rat i ratovanje rađanja. Sotona zna 
on ne može dobiti rat, ali nas sigurno može iskušati da se međusobno rasturamo, uništavamo porodice i brakove, zajednice i veze, pa čak i dovodimo nacije u bitku - ako surađujemo u njegovim lažima. Nakon hiljada godina ljudskog postojanja i šanse da naučimo iz varvarstva iz prošlosti, ovdje opet ponavljamo istoriju. Nema napretka u ljudskom stanju bez pokajanja. Hristos se ponovo otkriva (ovog puta kroz naše tuge koje smo sami napravili) da je On i da će biti središte Univerzuma i svaki autentični ljudski napredak. Ali možda će trebati Antikrist prije nego što ova generacija ukočenih vrata prihvati tu istinu.
Sotona može usvojiti alarmantnija oružja za obmanu - može se sakriti - može nas pokušati zavesti u malim stvarima i tako pomaknuti Crkvu, ne odjednom, već malo i malo sa njenog pravog položaja. Vjerujem da je on učinio mnogo na ovaj način u posljednjih nekoliko stoljeća ... Njegova je politika podijeliti nas i podijeliti, postupno izbaciti iz našeg kamena snage. A ako bude došlo do progona, možda će biti i tada; onda, možda, kada smo svi u svim dijelovima kršćanstva tako podijeljeni, tako smanjeni, puni raskola, tako blizu herezi. Kad se bacimo na svijet i oslonimo se na zaštitu i odreknemo se svoje neovisnosti i snage, tada će [Antihrist] napasti na nas od bijesa koliko mu Bog dopusti. Tada se odjednom Rimsko Carstvo može raspasti, a Antikrist se pojavljuje kao progonitelj, a varvarski narodi okolo se probijaju. - Blaženi John Henry Newman, Propovijed IV: Progon antikrista
CHRISTIAN EXTREMES
Papa Franjo vam se može ili ne sviđa, ali jedno je sigurno: njegov pontifikat je učinio potresajući Crkvu, time, testirajući je li naša vjera u Krista, u instituciju ili, jednostavno, u nas same.
Isus se opisao na ovaj način:
Ja sam način a istina a život. Ocu niko ne dolazi osim preko mene. (Jovan 14: 6)
Krajnosti u Crkvi mogu se naći u ova tri naslova. Prvo, kratak pregled:
Put
Isus ne samo da je govorio istinu, već nam je pokazao kako je treba živjeti - ne kao puko vanjsko djelovanje, već kao pokret srca, žrtvene (agape) ljubavi. Isus je volio, tj. služio do Njegovog posljednjeg daha. Pokazao nam je način na koji moramo ići i u međusobnom odnosu.
Istina
Isus ne samo da je volio, već je i poučavao šta čini u pravu način da se živi, a ne da se živi. Odnosno, moramo ljubav u istini, u suprotnom, ono što se čini kao „ljubav“ može uništiti, umjesto da donese život.
Život
Slijedeći put između zaštitnih ograda istine, vodi se u natprirodno život Kristov. Tražeći Boga kao svoj cilj pokoravajući se Njegovim zapovijedima, a to su ljubav prema istini, On zadovoljava čežnju srca dajući Sebe koji je Vrhovni Život.
Isus je sve troje. Ekstremi dolaze onda kada zanemarimo jednog ili dva druga.
Danas sigurno postoje oni koji promoviraju „put“, ali isključujući „istinu“. Ali Crkva ne postoji da bi samo hranila i odijevala siromašne, već im iznad svega donosi spas. Postoji razlika između apostola i socijalnog radnika: ta je razlika "Istina koja nas oslobađa." Dakle, postoje oni koji zloupotrebljavaju riječi našeg Gospodara koji je rekao "Nemoj suditi" kao da sugerira da nikada ne bismo trebali prepoznati grijeh i pozvati drugog na pokajanje. Ali na sreću, papa Franjo osudio je tu lažnu duhovnost na svojoj prvoj sinodi:
Iskušenje destruktivne težnje ka dobroti, koja u ime varljive milosti veže rane, a da ih prethodno nije izliječila i liječila; koji tretira simptome, a ne uzroke i korijene. To je iskušenje „dobročinitelja“, strašljivih, a takođe i takozvanih „naprednjaka i liberala“. -Katolička novinska agencija, 18. oktobra 2014
S druge strane, možemo koristiti istinu kao udarac i zid da nas odvoje i odbiju od svijeta, od zahtjeva "puta", a time i kao učinkovite evangelizatore. Dovoljno je reći da nema ni jednog primjera u Pismu ni Hrista ni apostola koji trube Evanđelje gore 
na litici. Umjesto toga, ušli su u sela, ušli u svoje domove, ušli na javne trgove i govorili istina u ljubavi. Dakle, postoji i krajnost u Crkvi koja zloupotrebljava Sveto pismo gdje je Isus očistio hram ili izgrdio fariseje - kao da je to zadani način evangelizacije. To je…
… Neprijateljska nefleksibilnost, to jest, želja da se zatvorimo unutar pisane riječi ... u okviru zakona, u okviru sigurnosti onoga što znamo, a ne onoga što još trebamo naučiti i postići. Od Kristova vremena, to je iskušenje revnosnih, skrupuloznih, brižnih i takozvanih - danas - „tradicionalista“, a takođe i intelektualaca. -Katolička novinska agencija, 18. oktobra 2014
Potreban je oprez i pažljivo razlučivanje kada je riječ o rješavanju tuđih grijeha. Između Hrista i nas postoji ogromna razlika koliko i između sudije i porotnika. Porotnik učestvuje u primjeni zakona, ali sudija je taj koji na kraju donosi kaznu.
Braćo, čak i ako je osoba uhvaćena u nekom prekršaju, vi koji ste duhovni biste to trebali ispraviti u nježnom duhu, gledajući u sebe, tako da i vi možda nećete biti u iskušenju ... ali činite to s nježnošću i poštovanjem, držeći savjest čistom , tako da, kad budete osramoćeni, oni koji kleveću vaše dobro ponašanje u Hristu i sami se mogu postidjeti. (Galaćanima 6: 1, 1. Petrova 3:16)
Istinu treba tražiti, naći i izraziti u okviru „ekonomije“ dobročinstva, ali dobročinstvo sa svoje strane treba razumjeti, potvrditi i prakticirati u svjetlu istine. Na taj način ne samo da služimo dobročinstvu prosvijetljenom istinom, već pomažemo i davanju vjerodostojnosti istini ... Djela bez znanja su slijepa, a znanje bez ljubavi sterilno. —PAPA BENEDIKT XVI, Caritas u Veritateu, n. 2., 30
Na kraju, vidimo krajnosti onih koji ne žele ništa osim „života“ ili vrhunaca religioznog iskustva. „Put“ ponekad privlači pažnju, ali „istina“ je najčešće na putu.
DOBRI EKSTREM
Međutim, postoji jedna krajnost na koju smo definitivno pozvani. To je potpuno i potpuno prepuštanje Bogu. To je potpuno i potpuno obraćenje naših srca, ostavljajući život grijeha iza nas. Drugim riječima, svetost. Današnje prvo misno čitanje proširuje tu riječ:
Sada su očigledna tjelesna djela: nemoral, nečistoća, razuzdanost, idolopoklonstvo, čarobnjaštvo, mržnja, suparništvo, ljubomora, izlivi bijesa, djela sebičnosti, razilaženja, frakcije, prilike zavisti, napadaji pića, orgije i slično. Upozoravam vas, kao što sam vas i ranije upozoravao, da oni koji čine takve stvari neće naslijediti Kraljevstvo Božje. Nasuprot tome, plod Duha je ljubav, radost, mir, strpljenje, dobrota, velikodušnost, vjernost, blagost, samokontrola. Protiv takvih nema zakona. Oni koji pripadaju Hristu Isusu razapeli su svoje tijelo sa njegovim strastima i željama. (Gal 5-18)
Danas ima mnogo hrišćana koji su u iskušenju da se naljute dok istražuju stanje Crkve i svijeta. Vidite ih širom blogosfere i društvenih mreža kako svlače biskupe i mašu prstom prema Papi. Odlučili su da je vrijeme da sami uzmu bič i očiste hram. Pa, moraju slijediti svoju savjest.
Ali moram slijediti svoje. Uvjeren sam da u ovo doba nije neophodno bijes, već svetost. Pod tim ne mislim na nestašnu pobožnost koja ostaje 
tih pred licem grijeha. Umjesto toga, muškarci i žene koji su predani Istini, koji žive Put, i na taj način šireći Život koji je, jednom riječju, ljubav Bože. Ovo je rezultat ulaska u uski put pokajanja, poniznosti, služenja i postojane molitve. To je uski način samoodricanja kako bi se ispunio Hristom, tako da Isus opet hoda među nama ... kroz nas. Drugim riječima:
... Ono što Crkvi trebaju nisu kritičari, već umjetnici ... Kad je poezija u punoj krizi, najvažnije je ne upirati prstom u loše pjesnike, već samoga sebe da bi napisao lijepe pjesme, čime bi se zaustavili sveti izvori. —Georges Bernanos († 1948.), francuski autor, Bernanos: Crkveno postojanje, Ignatius Press; citirano u Magnificat, Oktobar 2018, str. 70-71
Često mi stižu pisma u kojima se traži da prokomentiram ono što je Papa rekao ili učinio ili radi. Nisam siguran zašto je moje mišljenje zaista važno. Ali ovo sam rekao jednom pitaču: WVidimo da su naši biskupi i naši pape lično pogrešivi kao i svi mi. Ali budući da oni vode, njima su naše molitve potrebne više nego nama njihovim! Da, da budem iskren, više se brinem za svoj nedostatak svetosti nego za sveštenstvo. Sa svoje strane, nastojim čuti Hrista kako govori iznad njihovih ličnih slabosti upravo iz razloga što im je Isus izjavio:
Ko vas sluša, sluša i mene. Ko odbije tebe, odbacuje i mene. A ko me odbije, odbija onoga koji me je poslao. (Luka 10:16)
Božji odgovor na kulturno propadanje su uvijek sveci: muškarci i žene koji su inkarnirali Evanđelje—Svetost—to je protuotrov za moralni kolaps oko nas. Vrištanje na ili iznad glasa drugih može pobijediti u svađi, ali rijetko kad pobijedi duša. U stvari, kad je Isus hram očistio bičem i izgrdio fariseje, u Evanđeljima nije bilo podataka da se neko u tom trenutku pokajao. Ali imamo dosta referenci kada je Isus strpljivo i s ljubavlju otkrio tu istinu okorjelim grešnicima da su im se srca rastopila. Doista, mnogi su i sami postali sveci.
Ljubav nikad ne izdaje. (1. Kor 13)
Moralna korupcija u Crkvi sigurno se nije rodila samo u naše vrijeme, već dolazi izdaleka, a korijene vuče iz nedostatka svetosti ... U stvarnosti, propast (Crkve) rađa se svaki put kad svetost nije stavljena na prvo mjesto mjesto. I ovo se odnosi na sva vremena. Niti se može tvrditi da je dovoljno zaštititi pravu doktrinu da bismo imali dobru Crkvu ... Jedino je svetost subverzivna u odnosu na ovaj pakleni poredak u koji smo uronjeni. —Talijanski katolički učenjak i pisac Alessandro Gnocchi, u intervjuu s talijanskim katoličkim autorom Aldom Marijom Vallijem; objavljeno u Pismu br. 66, dr. Robert Moynihan, Unutar Vatikana
Sada je riječ služba koja radi puno radno vrijeme
nastavlja uz vašu podršku.
Blagoslovio vas i hvala vam.
Na putovanje s Markom u The Sada Word,
kliknite na donji natpis za pretplatiti.
Vaša e-adresa neće biti podijeljena ni sa kim.
