Osnovni problem

IMAM dobio brojne e-mailove, neki od katolika koji nisu sigurni kako da odgovore na svoje članove „evanđeoskih“ porodica, a drugi od fundamentalista koji su sigurni da Katolička crkva nije ni biblijska ni kršćanska. Nekoliko pisama sadržavalo je duga objašnjenja zašto osjećati ovo Pismo znači ovo i zašto misliti ovaj citat to znači. Nakon što sam pročitao ova pisma i razmotrio sate kako bi im trebalo odgovoriti, pomislio sam da ću se obratiti umjesto njih u osnovni problem: samo ko tačno ima ovlast tumačiti Sveto pismo?

 

PROVJERA STVARNOSTI

Ali prije nego što to učinimo, mi kao katolici moramo nešto priznati. Iz vanjskih pojava, a u stvarnosti u mnogim crkvama, ne činimo se ljudima koji su živi u Vjeri, koji gore od revnosti za Hristom i spasenja duša, kao što se često vidi u mnogim evanđeoskim crkvama. Kao takvo, može biti teško uvjeriti fundamentalista u istinu katoličanstva kad se vjera katolika tako često čini mrtvom, a naša Crkva krvari od skandala za skandalom. Na misi se često mrmljaju molitve, glazba je obično nježna, ako ne i otmjena, homilije često nisu nadahnute, a liturgijska zlostavljanja na mnogim mjestima iscrpila su misu svega mističnog. Još gore, vanjski promatrač mogao bi sumnjati da je to zaista Isus u Euharistiji, na osnovu toga kako se katolici prijavljuju na pričest kao da primaju propusnicu za film. Istina je, Katolička crkva is u krizi. Treba je revangelizirati, rekatehizirati i obnoviti u snazi ​​Svetog Duha. I sasvim otvoreno, ona se treba očistiti od otpadništva koje se uvuklo u njene drevne zidove poput sotoninog dima.

Ali to ne znači da je ona lažna Crkva. Ako je išta drugo, znak je neprijateljevog šiljatog i nemilosrdnog napada na Petrovu Barku.

 

NA ČIJOJ VLASTI?

Misao koja mi se neprestano vrzmala kroz glavu dok sam čitala te e-mailove bila je: "Pa, čija je interpretacija Biblije ispravna?" S gotovo 60 000 denominacija u svijetu i računajući, svi oni to tvrde oni imaju monopol na istinu, u koga vjerujete (prvo pismo koje sam dobio ili pismo od tipa nakon toga?) Mislim, mogli bismo cijeli dan raspravljati o tome znači li ovaj biblijski tekst ili taj tekst ovo ili ono. Ali kako na kraju dana znati koja je ispravna interpretacija? Osjecanja? Trnci pomaza?

Pa, ovo je ono što Biblija kaže:

Znajte ovo prije svega da ne postoji nijedno proročanstvo iz Pisma koje je stvar lične interpretacije, jer nijedno proročanstvo nikada nije došlo ljudskom voljom; već su ljudska bića pokrenuta Duhom Svetim govorila pod uticajem Boga. (2 Pet 1: 20-21)

Sveto pismo je proročka riječ. Nijedno Pismo nije stvar osobne interpretacije. Pa, čija je interpretacija toga tačna? Ovaj odgovor ima ozbiljne posljedice, jer je Isus rekao, "istina će vas osloboditi." Da bih bio slobodan, moram znati istinu kako bih mogao živjeti i boraviti u njoj. Ako, na primjer, „crkva A“ kaže da je dozvoljen razvod, ali „crkva B“ kaže da nije, koja crkva živi u slobodi? Ako „crkva A“ uči da nikada ne možete izgubiti spas, ali „crkva B“ kaže da možete, koja crkva vodi duše ka slobodi? To su stvarni primjeri, sa stvarnim i možda vječnim posljedicama. Ipak, odgovor na ova pitanja stvara mnoštvo tumačenja hrišćana koji vjeruju u bibliju i koji obično dobro znače, ali u potpunosti proturječe jedni drugima.

Da li je Hristos zaista izgradio Crkvu ovako slučajnu, kaotičnu, kontradiktornu?

 

ŠTO JE BIBLIJA - A NIJE

Fundamentalisti kažu da je Biblija jedini izvor kršćanske istine. Ipak, ne postoji Sveto pismo koje podupire takav pojam. Biblija radi recimo:

Svi su spisi nadahnuti od Boga i korisni su za podučavanje, opovrgavanje, ispravljanje i trening pravednosti, tako da onaj koji pripada Bogu može biti kompetentan, opremljen za svako dobro djelo. (2. Tim 3: 16-17)

Ipak, ovo ništa ne govori o tome da je to sunce autoritet ili temelj istine, samo da je nadahnuta i da je stoga istinita. Nadalje, ovaj se odlomak posebno odnosi na Stari zavjet jer još nije postojao „Novi zavjet“. To je u potpunosti sastavljeno tek u četvrtom vijeku.

Biblija radi imajte šta reći, međutim, o čemu is temelj istine:

Trebali biste znati kako se ponašati u Božjem domu, koji je crkva živoga Boga, stub i temelj istine. (1. Tim 3:15)

The Crkva živoga Boga je stub i temelj istine. Tada iz Crkve izlazi istina, to jest Reč Božja. "Aha!" kaže fundamentalista. „Dakle, Božja Riječ is istina." Da, apsolutno. Ali Riječ datu Crkvi izgovorio je, a nije napisao Krist. Isus nikada nije zapisao nijednu riječ (a Njegove riječi nisu zapisane u pisanom obliku godinama kasnije). Riječ Božja je nepisana Istina koju je Isus prenio apostolima. Dio ove Riječi zapisan je slovima i evanđeljima, ali ne sve. Kako znamo? Kao prvo, samo Pismo nam kaže da:

Postoje i mnoge druge stvari koje je Isus učinio, ali ako bi se to opisivalo pojedinačno, mislim da čitav svijet ne bi sadržavao knjige koje bi bile napisane. (Ivan 21:25)

Čvrsto znamo da je Isusova objava prenošena u pisanom obliku i usmenom predajom.

Moram vam puno pisati, ali ne želim pisati olovkom i mastilom. Umjesto toga, nadam se da se vidimo uskoro, kad budemo mogli razgovarati licem u lice. (3. Ivanova 13-14)

To Katolička crkva naziva Tradicijom: i pisanu i usmenu istinu. Riječ "tradicija" dolazi od latinskog traditio što znači „predati“. Usmena tradicija bila je središnji dio jevrejske kulture i način na koji su se predavanja prenosila iz stoljeća u stoljeće. Naravno, fundamentalist citira Marko 7: 9 ili Kol 2: 8 da kaže da Sveto pismo osuđuje Tradiciju, zanemarujući činjenicu da je Isus u tim odlomcima osuđivao brojne terete koje su na narod Izraela stavljali farizeji, a ne Bog - data tradicija Starog zavjeta. Da su ti odlomci osuđivali ovu autentičnu Tradiciju, Biblija bi sama sebi proturječila:

Stoga, braćo, budite čvrsti i čvrsto se držite tradicije koja ste naučeni, bilo usmenom izjavom ili našim pismom. (2. Sol 2:15)

I opet,

Pohvalim vas jer me se sjećate u svemu i čvrsto se držite tradicije, baš onako kako sam vam ih predao. (1. Kor. 11: 2). Imajte na umu da protestantski kralj James i New American Standard koriste reč „tradicija“, dok popularni NIV daje reč „učenja“, što je loš prevod iz izvornog izvora, latinske Vulgate.

Predanje koje Crkva čuva naziva se „pologom vjere“: sve ono što je Krist naučio i otkrio apostolima. Njima je bilo naloženo da podučavaju ovu Tradiciju i vode računa da se ovaj depozit vjerno prenosi s koljena na koljeno. To su činili usmenom predajom, a povremeno i pismom ili poslanicom.

Crkva takođe ima običaje, koji se tačno nazivaju i tradicijama, slično kao što ljudi imaju porodične tradicije. To bi uključivalo zakone koje je stvorio čovjek, kao što su uzdržavanje od mesa petkom, post na Čistu srijedu, pa čak i svećenički celibat - sve to može izmijeniti ili čak osloboditi papa koji je dobio moć da „veže i olabavi” ( Matej 16:19). Međutim, sveta tradicija—napisana i nepisana Riječ Božja -ne može se promijeniti. U stvari, otkako je Hristos otkrio svoju Riječ prije 2000 godina, nijedan Papa nikada nije promijenio ovu Tradiciju, tj apsolutni dokaz moći Duha Svetoga i obećanje Kristove zaštite da će čuvati Njegovu Crkvu od vrata pakla (vidi Matej 16:18).

 

APOSTOLSKO NASLEDBE: BIBLIJSKO?

Dakle, približili smo se odgovoru na temeljni problem: ko onda ima ovlast tumačiti Sveto pismo? Čini se da se odgovor predstavlja sam po sebi: ako su apostoli bili ti koji su čuli Hristovu propovijed, a zatim su bili optuženi za prenošenje tih učenja, oni bi trebali presuditi je li neko drugo učenje, bilo usmeno ili pismeno, u stvari istina. Ali šta bi se dogodilo nakon što su apostoli umrli? Kako bi se istina vjerno predavala budućim generacijama?

Čitali smo da su apostoli teretili drugi muškarci da prenesemo ovu „živu tradiciju“. Katolici ove ljude nazivaju apostolovim "nasljednicima". Ali fundamentalisti tvrde da su apostolsko nasljedstvo izmislili ljudi. To jednostavno ne kaže Biblija.

Nakon Hristovog uzašašća na nebo, još je uvijek bilo malo učenika. U gornjoj sobi okupilo se njih stotinu i dvadeset, uključujući jedanaest preostalih apostola. Njihov prvi čin bio je da zamijenite Judu.

Tada im dadoše ždrijeb, i ždrijeb pade na Matiju, i on je izbrojan s jedanaest apostola. (Djela apostolska 1:26)

Justus, koji nije izabran za Matiju, i dalje je bio sljedbenik. Ali Matiju su „brojali s jedanaest apostola“. Ali zašto? Zašto zamijeniti Judu ako je ionako bilo više nego dovoljno sljedbenika? Budući da je Juda, kao i ostalih jedanaest, Isus dobio posebnu vlast, kancelariju koju nisu imali nijedan drugi učenik ili vernik - uključujući Njegovu majku.

Bio je među nama i dodijeljen mu je udio u ovom ministarstvu ... Neka drugi preuzme njegovu funkciju. (Djela apostolska 1:17, 20); Imajte na umu da su kamen temeljac novog Jerusalima u Otkrivenju 21:14 ispisan imenima dvanaest apostola, a ne jedanaest. Juda, očito, nije bio jedan od njih, pa stoga Matija mora biti dvanaesti preostali kamen, dovršavajući temelj na kojem je sagrađen ostatak Crkve (usp. Ef 2).

Nakon silaska Svetog Duha, apostolska vlast prenesena je polaganjem ruku (vidjeti 1. Tim 4:14; 5:22; Djela 14:23). Bila je to praksa čvrsto uspostavljena, kao što čujemo od Petrovog četvrtog nasljednika koji je vladao u to vrijeme da je apostol Jovan još uvijek živio:

Kroz selo i grad [apostoli] su propovijedali i postavili svoje najranije obraćenike, ispitujući ih Duhom, da budu biskupi i đakoni budućih vjernika. Ni to nije bila novost, jer su o biskupima i đakonima pisali dugo vremena ranije. . . [vidi 1. Tim 3: 1, 8; 5:17] Naši apostoli znali su preko našega Gospoda Isusa Hrista da će biti svađe za biskupsku službu. Iz tog su razloga, nakon što su dobili savršeno predznanje, imenovali one koji su već spomenuti i nakon toga dodali daljnju odredbu da, ako umru, drugi odobreni muškarci trebaju naslijediti svoju službu. —PAPA ST. KLIM RIM (80 AD), Pismo Korinćanima 42:4–5, 44:1–3

 

NAKNADA VLASTI

Isus je ovim apostolima i očito njihovim nasljednicima dao svoj vlastiti autoritet. 

Amen, kažem ti, sve što vežeš na zemlji, bit će svezano na nebu, a sve što izgubiš na zemlji, bit će odriješeno na nebu. (Matej 18:18)

I opet,

Čiji im grijesi oproste, opraštaju im se, a čiji grijesi zadržavate. (Ivan 20:22)

Isus čak kaže:

Ko vas sluša, sluša i mene. Ko odbije tebe, odbacuje i mene. (Luka 10:16)

Isus kaže da ga sluša onaj ko sluša ove apostole i njihove nasljednike! I mi znamo da je ono što nas uče ovi ljudi istina jer je Isus obećao da će ih voditi. Obraćajući im se privatno na Posljednjoj večeri, rekao je:

… Kad dođe, Duh istine, vodit će vas do sve istine. (Jovan 16: 12-13)

Ova karizma pape i biskupa da „nepogrešivo“ podučavaju istinu oduvijek je bila shvaćena u Crkvi od najranijih vremena:

[Ja] sam dužan da se pokoravam prezbiterima koji su u Crkvi - onima koji, kao što sam pokazao, poseduju nasledstvo apostola; oni koji su, zajedno sa nasljedstvom episkopije, primili nepogrešivu karizmu istine, prema Očevu dobrom zadovoljstvu. —Sv. Irinej Lionski (189 AD), Against Heresies, 4: 33: 8 )

Napomenimo da su samu tradiciju, učenje i vjeru Katoličke crkve od početka, koju je Gospodin dao, propovijedali apostoli, a Oci su je sačuvali. Na ovome je osnovana Crkva; i ako neko odstupi od toga, niti je, niti ga više treba zvati kršćaninom ... —Sv. Atanazije (360. n. E.), Četiri slova Serapionu iz Thmija 1, 28

 

TEMELJNI ODGOVOR

Bibliju nije izmislio ni čovjek ni anđeli u lijepom izdanju u kožnom izdanju. Kroz proces intenzivnog razlučivanja vođen Duhom Svetim, nasljednici apostola utvrdili su u četvrtom stoljeću koji su spisi njihovog doba bili Sveto Predanje - „Riječ Božja“ - a koji nisu bili nadahnuti spisi Crkve. Dakle, Evanđelje po Tomi, Djela Svetog Jovana, Mojsijeva Velika Gospa i nekoliko drugih knjiga nikada nisu rezanje. Ali 46 knjiga Starog zavjeta, a 27 za Novi, činile su „kanon“ Svetog pisma (iako su protestanti kasnije odustali od nekih knjiga). Za ostale je utvrđeno da ne pripadaju Depozitu vjere. To su potvrdili biskupi na saborima u Kartagi (393, 397, 419 AD) i Hiponu (393 AD). Ironično je, dakle, da fundamentalisti koriste Bibliju, koja je dio katoličke tradicije, da pobiju katoličanstvo.

Sve ovo znači da u prva četiri vijeka Crkve nije postojala Biblija. Pa gdje su se apostolsko učenje i svjedočanstva mogli naći u svim tim godinama? Rani crkveni povjesničar, JND Kelly, protestant, piše:

Najočitiji odgovor bio je da su ga apostoli usmeno predali Crkvi, gdje se to prenosilo s koljena na koljeno. - Ranokršćanske doktrine, 37

Stoga je jasno da su nasljednici apostola oni koji su dobili vlast da određuju šta je predao Krist, a šta nije, ne na osnovu vlastitog prosuđivanja, već onoga što imaju primljen.

Papa nije apsolutni suveren, čije su misli i želje zakon. Suprotno tome, papina služba je garant poslušnosti prema Kristu i njegovoj riječi. —PAPA BENEDIKT XVI, homilija od 8. maja 2005; San Diego Union-Tribune

Zajedno s papom, biskupi također sudjeluju u Hristovom nauku da „veže i olabavi“ (Mt 18). Taj autoritet za nastavu nazivamo „magisterium“.

… Ovaj Učitelj nije superiorniji od Božje Riječi, ali je njegov sluga. Podučava samo ono što mu je predato. Na božansku zapovijed i uz pomoć Duha Svetoga, to odano sluša, predano čuva i vjerno objašnjava. Sve što ono predlaže za vjerovanje kao božanski objavljeno izvučeno je iz ovog jedinstvenog pologa vjere. (Katekizam Katoličke crkve, 86)

oni sam imaju ovlast tumačiti Bibliju kroz filter usmene Tradicije koji su dobili apostolskim nasljedstvom. Oni sami konačno određuju je li Isus doslovno mislio da nam nudi svoje tijelo i krv ili samo puki simbol ili je mislio da trebamo priznati svoje grijehe svećeniku. Njihovo razlučivanje, vođeno Duhom Svetim, temelji se na Svetoj tradiciji koja se prenosi od početka.

Dakle, nije važno ono što vi ili mislim da odlomak Svetog pisma toliko znači šta nam je rekao Hristos?  Odgovor je: moramo pitati one kojima je to rekao. Sveto pismo nije stvar osobne interpretacije, već dio otkrivenja tko je Isus i što nas je poučavao i zapovijedao.

Papa Benedikt naglas je govorio o opasnosti od samopodmazivanja kada se nedavno obratio Ekumenskom sastanku u New Yorku:

Temeljna kršćanska vjerovanja i prakse ponekad se mijenjaju unutar zajednica takozvanim „proročkim postupcima“ koji se zasnivaju na hermeneutičkoj [metodi tumačenja] koja nije uvijek u skladu s datumom Svetog pisma i tradicije. Zajednice posljedično odustaju od pokušaja da djeluju kao jedinstveno tijelo, odlučujući umjesto toga da funkcioniraju u skladu s idejom „lokalnih opcija“. Negdje u ovom procesu gubi se potreba za ... zajednicom s Crkvom u svako doba, upravo u vrijeme kada svijet gubi svoje držanje i treba ubjedljivo zajedničko svjedočenje spasonosne snage Evanđelja (usp. Rim 1-18). —PAPA BENEDIKT XVI, Crkva Svetog Josipa, New York, 23. aprila 18

Možda nešto možemo naučiti iz poniznosti svetog Ivana Henryja Newmana (1801-1890). Obraćenik je katoličke crkve, koji u podučavanju o posljednjim vremenima (tema zagađena mišljenjem) pokazuje pravilan tok tumačenja:

Mišljenje bilo koje osobe, čak i kad bi bila najsposobnija za formiranje, teško da bi moglo biti od bilo kakvih autoriteta ili bi vrijedilo iznijeti samo po sebi; budući da prosudbe i stavovi rane Crkve zahtijevaju i privlače naše posebno poštovanje, jer ono što znamo dijelom potječu iz apostolskih tradicija i zato što se iznose mnogo dosljednije i jednoglasnije od bilo kojeg drugog skupa nastavnika.  —Advent propovijedi o Antikristu, Propovijed II, „1. Ivanova 4: 3“

 

Prvi put objavljeno 13. maja 2008.

 

DALJE ČITANJE:

cvrkut

Kliknite ovde Otkaži pretplatu or Subscribe ovom časopisu.

Hvala vam na vašoj podršci!

www.markmallett.com

-------

Kliknite ispod da prevedete ovu stranicu na drugi jezik: