Napredak čovjeka

Žrtve genocida

MOŽDA najnevidljiviji aspekt naše moderne kulture je ideja da smo na linearnom putu napretka. Da ostavljamo za sobom, u tragu ljudskih postignuća, varvarstvo i uskogrudno razmišljanje prošlih generacija i kultura. Da labavimo okove predrasuda i netrpeljivosti i marširamo prema demokratskijem, slobodnijem i civiliziranijem svijetu.

Ova pretpostavka nije samo lažna, već i opasna.

Zapravo, kako se približavamo 2014. godini, vidimo kako se naša svjetska ekonomija klati na ivici kolapsa zbog samozadovoljne politike zapadnog svijeta; genocidi, etničko čišćenje i sektaško nasilje u porastu su u istočnom svijetu; stotine miliona ljudi gladuju širom svijeta uprkos dovoljno hrane za prehranu planete; slobode prosječni građani globalno isparavaju u ime „borbe protiv terorizma“; pobačaj, samoubojstvo uz pomoć i eutanazija nastavljaju se promovirati kao „rješenja“ za neugodnosti, patnju i percepciju „prekomjerne populacije“; trgovina ljudima seksom, ropstvom i organima je u porastu; pornografija, posebno dječja pornografija, eksplodira po cijelom svijetu; mediji i zabava se sve više prepliću s najosnovnijim i najnefunkcionalnijim aspektima ljudskih odnosa; tehnologija, daleko od toga da je dovela do oslobađanja čovjeka, nesumnjivo je proizvela novi oblik ropstva kojim zahtijeva više vremena, novca i resursa da bi „išla u korak“ s vremenom; a napetosti između država naoružanih oružjem za masovno uništavanje, daleko od toga da jenjavaju, približavaju čovječanstvo Trećem svjetskom ratu.

Zapravo, taman kad su neki pretpostavili da se svijet kreće prema manje predrasuđenom, brižnom, jednakom društvu, osiguravajući ljudska prava za sve, okreće se u drugom smjeru:

Sa tragičnim posljedicama, dugački historijski proces dostiže prekretnicu. Proces koji je jednom doveo do otkrivanja ideje o „ljudskim pravima“ - pravima svojstvenim svakoj osobi i prije bilo kakvog Ustava i državnog zakonodavstva - danas je obilježen iznenađujućom kontradiktornošću. Upravo tako u doba kada se svečano proglašavaju nepovrediva prava osobe i javno potvrđuje vrijednost života, uskraćuje se ili gazi samo pravo na život, posebno u značajnijim trenucima postojanja: trenutku rođenja i trenutku smrti ... To se događa i na nivou politike i vlade: izvorno i neotuđivo pravo na život dovodi se u pitanje ili negira na osnovu parlamentarnog glasanja ili volje jednog dijela naroda - čak i ako je većina. Ovo je zlokoban rezultat relativizma koji vlada neuprto: „pravo“ prestaje biti takvo, jer više nije čvrsto utemeljeno na nepovredivom dostojanstvu osobe, već je podložno volji jačeg dijela. Na taj način demokratija, suprotno vlastitim principima, efikasno se kreće prema obliku totalitarizma. - POZIVI JOHN PAUL II, Evangelium Vitae, „Evanđelje života“, n 18, 20

Te bi stvarnosti trebale napraviti stanku svakom čovjeku dobre volje, bio on ateist ili teist, da postavi pitanje zašto- zašto se, uprkos svim naporima čovječanstva, opet i opet nalazimo u vrtlogu razaranja i tiranije, samo na sve većim i većim globalnim razmjerima? Još važnije, gdje je nada u svemu tome?

PREDVIĐENO, PREDVIĐENO

Preko 500 godina prije Hristovog rođenja, prorok Danijel je predvidio da će svijet zaista proći kroz cikluse rata, prevlasti, oslobođenja itd. ^[1]cf. Daniel Ch. 7 sve dok na kraju nacije nisu podlegle zastrašujućoj globalnoj diktaturi - ono što blaženi Jovan Pavle II naziva „totalitarizmom“. ^[2]cf. Dan 7: 7-15 S tim u vezi, kršćanstvo nikada nije predložilo „progresivni uspon“ Kraljevstva Božijeg, pri čemu se svijet postepeno pretvara u bolje mjesto. Umjesto toga, evanđeoska poruka neprestano poziva i najavljuje da radikalni dar ljudske slobode može odabrati svjetlost ili tamu.

Duboko govori da je sveti Ivan - nakon što je svjedočio Uskrsnuće i doživljavanje Pedesetnice - pisalo bi, ne o nacijama koje su na kraju, jednom zauvijek, postale Isusovi sljedbenici, već o tome kako će svijet na kraju odbiti jevanđelje. Oni bi, zapravo, prihvatili globalni entitet koji bi im obećao sigurnost, zaštitu i „izbavljenje“ od zahtjeva samog kršćanstva.

Fasciniran, cijeli je svijet slijedio zvijer ... Dopušteno je i ratovanje protiv svetih i njihovo osvajanje, te joj je dana vlast nad svakim plemenom, narodom, jezikom i nacijom. (Otk 13: 3, 7)

Ni Isus nikada nije nagovijestio da će svijet napokon prihvatiti Radosnu vijest, čime će trajno prestati razdor. Samo je rekao,

... spasit će se onaj tko ustraje do kraja. I ovo evanđelje kraljevstva propovijedaće se po cijelom svijetu kao svjedočanstvo svim narodima, a onda će doći kraj. (Matej 24:13)

To će reći, čovječanstvo će iskusiti oseke i tijekove kršćanskog utjecaja sve dok se, napokon, Isus ne vrati na kraju vremena. Između Crkve i anti-Crkve, Krista i antihrista, neprekidno će ratovati, jedan će dominirati više od drugog, ovisno o slobodnom izboru ljudi da prihvate ili odbace Evanđelje u bilo kojoj generaciji. I na taj način,

Kraljevstvo će se tada ispuniti, ne istorijskim trijumfom Crkve putem progresivnog uspona, nego samo Božjom pobjedom nad konačnim oslobađanjem zla, što će dovesti do toga da njegova Zaručnica siđe s neba. Božiji trijumf nad buntom zla poprimit će oblik Posljednjeg suda nakon konačnog kozmičkog preokreta ovog prolaznog svijeta. -CCC, 677

Čak i o „eri mira“ o kojoj se govori u Otkrivenju 20, kada će sveci doživjeti neku vrstu „subotnjeg odmora“, prema ocima Crkve, ^[3]cf. Dragi Sveti Oče ... On dolazi! zadržava ljudsku sposobnost okretanja od Boga. Zaista, Sveto pismo kaže da narodi padaju u poslednju obmanu, dovodeći tako do „istorijskog trijumfa“ Dobra nad ovim „konačnim oslobađanjem zla“ i pokrećući Nova nebesa i Novu Zemlju zauvek. ^[4]Rev 20: 7-9

ODBIJANJE

U osnovi, srž nevolja našeg vremena, svih vremena, je čovjekova upornost u odbacivanju Božjih nacrta, u odbacivanju samog Boga.

Tama koja predstavlja stvarnu prijetnju čovječanstvu je ipak činjenica da on može vidjeti i istražiti opipljive materijalne stvari, ali ne može vidjeti kuda svijet ide ili otkud dolazi, gdje je naš vlastiti život ide, šta je dobro, a šta zlo. Tama koja okružuje Boga i zamračuje vrijednosti stvarna je prijetnja našem postojanju i svijetu općenito. Ako Bog i moralne vrijednosti, razlika između dobra i zla ostanu u tami, tada sva druga „svjetla“, koja nam stavljaju tako nevjerojatne tehničke podvige, nisu samo napredak, već i opasnosti koje nas i svijet izlažu riziku. —PAPA BENEDIKT XVI., Propoved o Uskršnjem bdenju, 7. aprila 2012

Zašto savremeni čovjek ne može vidjeti? Zašto razlika između dobra i zla, nakon 2000 godina, „ostaje u tami“? Odgovor je vrlo jednostavan: jer ljudsko srce uglavnom želi ostati u mraku.

I ovo je presuda da je svjetlost došla na svijet, ali ljudi su više voljeli tamu od svjetlosti, jer su njihova djela bila zla. Jer svako ko čini opaka djela mrzi svjetlost i ne dolazi prema svjetlosti, tako da njegova djela ne bi bila izložena. (Ivan 3:19)

U ovome nema ništa komplikovano i zato mržnja prema Hristu i Njegovoj Crkvi i danas ostaje intenzivna kao i prije 2000 godina. Crkva poziva i poziva duše da prihvate besplatni dar vječnog spasenja. Ali to znači slijediti Isusa, onda, „putem, istinom i životom“. Put je put ljubavi i služenja; istina su smjernice za kako mi moramo voljeti; a život je u tome što nam posvećujuću blagodat Bog slobodno daje da bismo ga slijedili i pokoravali mu se i živjeli u njemu. Drugi aspekt - istinu - svijet odbacuje, jer nas istina oslobađa. A sotona želi držati čovječanstvo u robu grijeha, a plata za grijeh je smrt. Stoga svijet nastavlja žanjeti vrtlog uništenja utoliko što nastavlja odbacivati ​​istinu i prihvaćati grijeh.

Čovječanstvo neće imati mira dok se s povjerenjem ne okrene Mojoj milosti.—Isus do svete Faustine; Božanska milost u mojoj duši, dnevniče, ne. 300

GDJE JE NADA?

Blaženi Jovan Pavle II prorekao je da nas grčevi našeg doba zapravo vode do „konačnog obračuna“ između Hrista i Antihrista. ^[5]cf. Razumijevanje konačnog sučeljavanja Pa gdje je nada u budućnost?

Prije svega, Sveto Pismo je sve ovo prvo predviđalo. Samo znajući tu činjenicu, da će do kraja vremena biti takvih grčeva, budemo sigurni da postoji Masterplan, tajanstven kakav je. Bog nije izgubio kontrolu nad stvaranjem. Od samog početka izračunavao je cijenu koju će platiti Njegov Sin, čak i uz rizik da će mnogi odbiti besplatni dar spasenja. 

Tek na kraju, kad prestane naše djelomično znanje, kad vidimo Boga "licem u lice", u potpunosti ćemo znati načine na koje je - čak i kroz drame zla i grijeha - Bog svoje stvaranje vodio do tog konačnog subotnjeg odmora za koje je stvorio nebo i zemlju. -Katekizam Katoličke crkve, n 314

Nadalje, Božja riječ predviđa pobjedu onih koji „ustraju do kraja“. ^[6]Matt 24: 13

Jer ste sačuvali moju poruku o izdržljivosti, čuvat ću te u vrijeme iskušenja koje će doći na cijeli svijet da testira stanovnike zemlje. Dolazim brzo. Držite se čvrsto onoga što imate, da vam niko ne uzme krunu. 'Pobjednika ću stvoriti u stupu u hramu moga Boga i nikada ga više neće napustiti.' (Otkrivenje 3: 10-12)

Prednost nam je što se osvrćemo na sve pobjede Božjeg naroda u prošlim stoljećima kada je samo kršćanstvo bilo ugroženo. Vidimo kako je Gospod, iznova i iznova, opskrbio svoj narod blagodaću, “tako da u svim stvarima, uvijek imajući sve što vam treba, možete imati obilja za svako dobro djelo. ” (2. Kor 9: 8)

I to je ključ: shvatiti da Bog dopušta plimama i plimama da se izbace na obalu kako bi se postiglo veće dobro - spas duša.

Moramo početi gledati svijet očima vjere, uklanjajući naočale pesimizma. Da, stvari izgledaju vrlo loše na površini. Ali što dublje svijet pada u grijeh, to više žudi i stenje da bude isporučen! Što više duša robova, to više teži spasenju! Što srce postaje praznije, to je spremnije za punjenje! Ne zavaravajte se; može se činiti da svijet odbacuje Hrista ... ali otkrio sam da su oni koji mu se najžešće suprotstavljaju često oni koji se najviše hrvaju s istinom u srcu.

U čovjeka je stavio čežnju za istinom i dobrotom koju samo On može zadovoljiti. -Katekizam Katoličke crkve, ne. 2002

Ovo nije trenutak za plahost, već s velikom poniznošću i hrabrošću uđite u srca ljudi sa svjetlošću ljubavi i istine.

Vi ste svjetlost svijeta. Grad smješten na planini ne može se sakriti. Niti upaljuju lampu, a zatim je stavljaju ispod košulje; postavljen je na lampicu, gdje osvjetljava sve u kući. Upravo tako, vaša svjetlost mora zasjati pred drugima, da oni vide vaša dobra djela i slave vašeg nebeskog Oca. (Matej 5: 14-16)

Zbog toga Sveti Otac još jednom govori Crkvi da moramo izaći na ulice; da mi mora se ponovo "zaprljati", trljajući se o svijet, puštajući ih da se sunčaju u svjetlosti milosti koja teče kroz ljubav, umjesto da se skrivaju u utočištima i cementnim bunkerima. Što tamnije postaje, to bi hrišćani trebali biti bistriji. Osim ako naravno, i sami smo postali mlaki; osim ako mi sami ne živimo kao pogani. Tada da, naša svjetlost ostaje skrivena, prekrivena slojevima kompromisa, licemjerja, srebroljublja i ponosa.

Mnogi su hrišćani tužni, u stvari, ne zato što svijet izgleda zarobljen, već zato što je njihov način života ugrožen. Postali smo previše ugodni. Moramo se potresati, prepoznati da su naši životi zaista kratki i priprema za vječnost. Naš dom nije ovdje, već na Nebu. Možda najveća opasnost danas nije u tome što se svijet ponovo izgubio u mraku, već u tome što hrišćani više ne blistaju svjetlošću svetosti. To je najgori mrak od svih, kakav bi trebali biti kršćani nada inkarnirati. Da, nada ulazi u svijet svaki put kada vjernik istinski živi Evanđelje, jer ta osoba tada postaje znak „novog života“. Tada svijet može „okusiti i vidjeti“ Isusovo lice, odraženo u Njegovom pravom sljedbeniku. We trebaju biti nada koja je ovom svijetu potrebna!

Kada gladnoj osobi damo hranu, mi joj ponovno stvaramo nadu. Tako je i sa drugima. —PAPA FRANJO, homilija, Vatikanski radio, 24. oktobra 2013

Pa krenimo ponovo! Danas se odlučite za svetost, odlučite slijediti Isusa gdje god ide, postajući znak nade. A kuda On ide u našem svijetu tame i nereda danas? Upravo u srca i domove grešnika. Slijedimo ga s hrabrošću i radošću, jer smo njegovi sinovi i kćeri koji dijele Njegovu moć, život, autoritet i ljubav.

Možda neki od nas ovo ne vole reći, ali oni koji su najbliži Isusovom srcu, najveći su grešnici, jer ih On traži, poziva sve: 'Dođite, dođite!' A kad traže objašnjenje, on kaže: 'Ali, oni koji imaju dobro zdravlje ne trebaju liječnika; Došao sam da ozdravim, da spasim. ' —PAPA FRANJO, homilija, Vatikan, 22. oktobra 2013; Zenit.org

Vjera nam govori da je Bog dao svog Sina zbog nas i daje nam pobjedonosnu sigurnost da je to zaista istina: Bog je ljubav! Na taj način pretvara naše nestrpljenje i naše sumnje u sigurnu nadu da Bog drži svijet u svojim rukama i da, kao što dramatična slika s kraja Knjige Otkrivenja ističe, uprkos svoj tami na kraju trijumfira u slavi. —PAPA BENEDIKT XVI, Deus Caritas Est, Enciklika, n. 39

Hvala na vašoj podršci ovom punom radnom vremenu.

Pridružite se Marku na Facebooku i Twitteru!