DVADESET prije nekoliko godina, dobio sam uvid u nešto dolaze to me je naježilo niz kičmu.
Čitao sam argumente nekoliko sedevakantista — onih koji vjeruju da je „Petrovo sjedište“ upražnjeno. Iako su čak i među sobom podijeljeni oko toga ko je bio posljednji “valjani” papa, mnogi smatraju da je to bio sveti Pije X ili XII ili…. Nisam teolog, ali sam mogao jasno vidjeti kako njihovi argumenti nisu shvatili teološke nijanse, kako su izvlačili citate iz konteksta i iskrivljavali određene tekstove, poput dokumenata II Vatikana ili čak učenja sv. II. Čitao sam širom otvorene čeljusti kako su jezik milosrđa i saosećanja često izobličavali da bi značili „srednost“ i „kompromis“; kako se na potrebu da se preispita naš pastoralni pristup u svijetu koji se brzo mijenja gleda kao na prilagođavanje svjetovnosti; kako je vizija poput Svetog Jovana XXIII da „otvore prozore“ Crkve kako bi dopustili svež vazduh Duha Svetoga za njih nije bila ništa drugo do otpadništvo. Govorili su kao da Crkva napušta Krista, a na nekima je to možda i bila istina.
Ali upravo su to učinili kada su jednostrano i bez ovlaštenja ovi ljudi proglasili Petrovo sjedište praznim, a sebe autentičnim nasljednicima katolicizma.
Kao da to nije dovoljno šokantno, uznemirila me je česta brutalnost njihovih riječi prema onima koji su ostali u zajednici sa Rimom. Smatrao sam da su njihove web stranice, psovke i forumi neprijateljski, nemilosrdni, nemilosrdni, osuđujući, samopravedni, drski i hladni prema svima koji se ne slažu s njihovim stavom.
…drvo se poznaje po plodovima. (Matej 12:33)
To je opća ocjena onoga što je poznato kao “ultratradicionalistički” pokret u Katoličkoj crkvi. Da budemo sigurni, papa Franjo jeste nije u suprotnosti s vjernim “konzervativnim” katolicima, već prije “onima koji na kraju vjeruju samo u svoje vlastite moći i osjećaju se superiornim u odnosu na druge jer poštuju određena pravila ili ostaju nepopustljivo vjerni određenom katoličkom stilu iz prošlosti [i] navodnoj ispravnosti doktrine ili disciplina [koja] umjesto toga vodi do narcističkog i autoritarnog elitizma…” [1]cf. Evangelii Gaudium, ne. 94 U stvari, Isusa su farizeji i njihova bešćutnost toliko odvratili da su upravo oni — a ne rimski koljači, lopovi carinici ili preljubnici — bili ti koji su primali Njegove najstrašnije pridjeve.
Ali ja odbacujem termin “tradicionalista” da opišem ovu sektu jer bilo koji Katolik koji se čvrsto drži 2000 godina starog učenja Katoličke crkve je tradicionalista. To je ono što nas čini katolicima. Ne, ovaj oblik tradicionalizma je ono što ja nazivam “katoličkim fundamentalizmom”. Ne razlikuje se od evanđeoskog fundamentalizma, koji smatra da je njihovo tumačenje Svetog pisma (ili njihovih tradicija) jedino ispravno. I plod evanđeoskog fundamentalizma izgleda skoro isto: spolja pobožan, ali u konačnici i farizejski.
Ako zvučim otvoreno, to je zato što se upozorenje koje sam čuo u svom srcu prije dvije decenije sada otkriva pred nama. Sedevakantizam je ponovo rastuća snaga, iako ovaj put drži da je Benedikt XVI posljednji pravi papa.
ZAJEDNIČKI TEME – OČASNE RAZLIKE
U ovom trenutku, imperativ je reći da, da, slažem se: veliki dio Crkve je u stanju otpadništva. Da citiram samog Svetog Pija X:
Tko ne može shvatiti da društvo u sadašnjem vremenu, više nego u bilo kojem prošlom dobu, pati od užasne i duboko ukorijenjene bolesti koja se, razvijajući se svaki dan i jedući u svojoj najjadoj biti, vuče na propast? Razumijete, braćo, što je ova bolest -otpadništvo od Boga ... —PAPA SV. PIUS X, E Supremi, Enciklika o obnovi svih stvari u Kristu, n. 3, 5; 4. oktobra 1903
Ali citiram i njegovog nasljednika - kojeg sedevakantisti smatraju "anti-papom":
Apostazija, gubitak vjere, širi se svijetom i na najviše nivoe u Crkvi. —PAPA PAUL VI., Obraćanje o šezdesetoj godišnjici Fatimskog ukazanja, 13. oktobar 1977.
Iskreno, više sam nego saosećajan sa onima koji žale za stanjem stvari u Hristovom telu. Ali nisam sasvim simpatičan prema njihovim raskolničkim rješenjima, koja u suštini izbacuju bebu sa vodom za kupanje na gotovo svakoj tački. Ovdje ću se osvrnuti na samo dva: misu i papinstvo.
I. Misa
Nema sumnje da je misa rimskog obreda, posebno 70-ih-90-ih godina, postala jako oštećena individualnim eksperimentiranjem i neovlaštenim modifikacijama. Odbacivanje sve upotreba latinskog, uvođenje nedozvoljenih tekstova ili improvizacija, banalna muzika, i doslovno krečenje i uništavanje sakralne umjetnosti, kipova, visokih oltara, vjerskih običaja, oltarskih ograda i, prije svega, jednostavno poštovanje prema Isusu Kristu prisutnom u Tabernakulu (koja je pomjerena u stranu ili potpuno izvan svetinje)... učinila je da liturgijska reforma više liči na francusku ili komunističku revoluciju. Ali za to treba kriviti modernističke svećenike i biskupe ili buntovne laičke vođe - ne Drugi vatikanski koncil, čiji su dokumenti jasni.
Možda ni u jednom drugom području nema veće udaljenosti (pa čak i formalne opozicije) između onoga što je Vijeće razvilo i onoga što mi zapravo imamo ... —Od Pusti grad, revolucija u katoličkoj crkvi, Anne Roche Muggeridge, str. 126
Ono što ovi fundamentalisti sarkastično nazivaju “Novus Ordo” – termin ne koju koristi Crkva (pravilan izraz, i onaj koji je koristio njen inicijator, sv. Pavle VI, je Ordo Missae ili “Red mise”) – zaista je bio jako osiromašen, slažem se. Ali to je ne nevažeća – koliko ni misa u koncentracionom logoru s mrvicama kruha, zdjelom za kalež i fermentiranim sokom od grožđa nije nevažeća. Ove 
fundamentalisti smatraju da je tridentska misa, poznata kao “izvanredna forma”, praktično jedini plemeniti oblik; da su orgulje jedini instrument koji može voditi bogosluženje; a čak i oni koji ne nose veo ili odijelo su nekako drugorazredni katolici. I ja sam za lijepe i kontemplativne liturgije. Ali ovo je u najmanju ruku pretjerana reakcija. Šta je sa svim drevnim istočnjačkim obredima koji su nedvojbeno još uzvišeniji od tridentskog obreda?
Štaviše, oni smatraju da ćemo, ako samo ponovo uvedemo tridentsku liturgiju, ponovo evangelizirati kulturu. Ali sačekaj malo. Tridentska misa je imala svoj dan, a na svom vrhuncu u dvadesetom veku, ne samo da je ne zaustaviti seksualnu revoluciju i paganizaciju kulture, ali je i sama bila izložena zloupotrebama i laika i klera (tako su mi rekli oni koji su tada živjeli).
Do 1960-ih, došlo je vrijeme za novu rekonstrukciju Liturgije, počevši od dopuštanja zajednici da sluša Jevanđelje na svom jeziku! Dakle, vjerujem da postoji sretan “između” koji je još uvijek moguć i pedeset godina kasnije, a to je više organska revitilizacija Liturgije. U Crkvi već postoje pokreti za obnavljanje latinskog jezika, pjevanja, tamjana, mantija i albi i svega onoga što liturgiju čini ljepšom i moćnijom. I pogodite ko vodi put? Mladi ljudi.
II. Papstvo
Možda je razlog zašto mnogi katolički fundamentalisti izgledaju ogorčeni i nemilosrdni zato što im niko nije obratio ozbiljnu pažnju. Pošto je Društvo svetog Pija X ušlo u raskol,[2]cf. Ecclesia Dei hiljade teologa, filozofa i intelektualaca su u više navrata odbacili argumente da je Petrovo mjesto upražnjeno (napomena: ovo nije službeni stav SSPX-a, već pojedinačnih članova koji su se ili odvojili od njih ili koji zauzimaju ovu poziciju pojedinačno u odnosu na papu Franju, itd.). To je zato što su argumenti, poput fariseja u prošlosti, zasnovani na kratkovidnom čitanju slova zakona. Kada je Isus činio čuda subotom oslobađajući ljude od godina ropstva, farizeji nisu bili u stanju da vide ništa osim njihovo strogo tumačenje zakona.
Istorija se ponavlja. Kada su Adam i Eva pali, sunce je počelo da zalazi nad čovečanstvom. Kao odgovor na rastuću tamu, Bog je svom narodu dao zakone po kojima će sami sobom upravljati. Ali dogodilo se nešto neočekivano: što se čovječanstvo više udaljavalo od njih, to je Gospod više otkrivao Svoje Milost. Kada se Isus rodio, tama je bila velika. Ali zbog tame, književnici i farizeji su očekivali Mesiju koji će doći da zbaci Rimljane i vlada narodom po pravdi. Umjesto toga, Mercy se inkarnirala.
…ljudi koji sjede u tami vidjeli su veliku svjetlost, na onima koji žive u zemlji zasjenjenoj smrću, svjetlo je ustalo… Nisam došao da osudim svijet nego da spasim svijet. (Matej 4:16, Jovan 12:47)
Zbog toga su fariseji mrzeli Isusa. Ne samo da je On ne osuđuje carinike i prostitutke, ali je osudio učitelje zakona za njihovu potpunu plitkost i nedostatak milosti.
Brzo naprijed 2000 godina kasnije… svijet je ponovo pao u veliku tamu. “Farizeji” našeg vremena također očekuju da će Bog (i Njegove pape) spustiti čekić zakona na dekadentnu generaciju. Umjesto toga, Bog nam šalje Svetu Faustinu sa uzvišenim i nježnim riječima Božanskog milosrđa. On nam šalje niz pastiri koji, iako nisu bezbrižni za zakon, više su zaokupljeni da dođu do ranjenika, poreznika i prostitutki našeg vremena sa kerigma—osnove Jevanđelja prvo.
Ulazi: Papa Franjo. Jasno je da je pokazao da je to i želja njegovog srca. Ali da li je otišao predaleko? Neki, ako ne i mnogi teolozi vjeruju da ima; verujte u to možda Amoris Laetitia je previše iznijansiran do te mjere da bi zapao u grešku. Drugi teolozi ističu da, iako je dokument dvosmislen, to moći čitati na pravoslavan način ako se čita u cjelini. Obje strane iznose razumne argumente i to možda neće biti riješeno do budućeg papstva.
Kada je Isus bio optužen da je prešao tanku granicu između milosrđa i krivovjerja, gotovo mu niko od učitelja zakona nije pristupio da otkrije Njegove namjere i shvati Njegovo srce. Umjesto toga, počeli su tumačiti sve što je učinio kroz “hermeneutiku sumnje” do te mjere da se čak i jasno dobro koje je učinio smatralo zlim. Umjesto da pokušaju razumjeti Isusa, ili u najmanju ruku – kao učitelje zakona – pokušati ga nježno ispraviti u skladu sa svojom tradicijom, oni su umjesto toga nastojali da ga razapne.
Slično tome, umjesto da pokušavaju razumjeti srce posljednjih pet papa (i namjeru Drugog Vatikana) kroz iskren, pažljiv i skroman dijalog, fundamentalisti su nastojali razapeti njih, ili barem Franju. Sada se podižu zajednički napori da se poništi njegov izbor za papstvo. Tvrde, između ostalog, da se emeritus papa Benedikt samo "djelimično" odrekao Petrove službe i da je bio primoran (tvrdnja za koju je sam Benedikt rekao da je "apsurdna") i stoga su pronašli rupu za "razapinjanje" njegovog naslednika. Zvuči li sve poznato, kao nešto iz narativa Passiona? Pa, kao što sam vam već rekao, Crkva se sprema ući u svoje stradanje, a i ovo je, čini se, dio toga.
PROLAZITI KROZ STRAST
Čini se da su pred nama proročanstva o strašnom iskušenju za Crkvu. Ali možda nije u potpunosti ono što mislite. Dok su mnogi fiksirani na netoleranciju “lijevih” političkih stranaka prema kršćanstvu, ne vide šta se diže na krajnjoj “desnici” u Crkvi: drugi raskola. I jednako je grub, osuđujući i nemilosrdan kao bilo šta što sam godinama čitao od Sedevakantista. Ovdje su posebno istinite riječi Benedikta XVI o progonu:
... danas to vidimo u zaista zastrašujućem obliku: najveći progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, već se rađa iz grijeha u Crkvi. —PAPA BENEDICT XVI, intervju o letu za Lisabon, Portugal; LifeSiteNews, 12. maja 2010
Pa, šta sad? Ko je pravi papa?
To je jednostavno. Većina vas koji ovo čitate nisu biskupi ili kardinali. Niste bili zaduženi za upravljanje Crkvom. Nije u vašoj ili mojoj nadležnosti da dajem javne izjave o kanonskoj zakonitosti papskih izbora. To pripada zakonodavnoj kancelariji pape, odnosno budućeg pape. Niti mi je poznat ni jedan biskup ili član Kolegija kardinala, koji je izabrao papu Franju, koji je 
je sugerirao da su papini izbori nevažeći. U članku koji pobija one koji tvrde da Benediktova ostavka nije valjana, Ryan Grant navodi:
Ako je to slučaj da je Benedikt is i dalje papa i Franjo is ne, onda će o tome odlučivati Crkva, pod okriljem sadašnjeg ili narednog pontifikata. To formalno izjaviti, ne samo misliti, osjećati ili se potajno čuditi, već definitivno proglasiti Benediktovu ostavku nevažećom i Franju da nije važeći okupator, nije ništa drugo do raskolnički i svi istinski katolici treba ga izbjegavati. — „Uspon benevakantista: ko je papa?“, Jedan Petar Pet, 14. decembra 2018
To ne znači da ne možete zadržati zabrinutost, rezerve ili razočaranja; to ne znači da ne možete postavljati pitanja ili da biskupi ne mogu izdati “sinovski ispravak” tamo gdje je to potrebno... sve dok se sve radi s odgovarajućim poštovanjem, procedurom i pristojnošću kad god je to moguće.
Štoviše, čak i ako neki čvrsto drže da je izbor pape Franje nevažeći, njegovo ređenje jest ne. On je još uvijek svećenik i biskup Kristov; on je još uvek in persona Christi—u Hristovoj ličnosti — i zaslužuje da se prema njemu tako postupa, čak i kada posustaje. I dalje sam šokiran jezikom koji se koristi protiv ovog čovjeka koji ne bi trebao biti podnošljiv ni prema kome, a još manje prema svećeniku. Neki bi dobro pročitali ovo kanonsko pravo:
Raskol je odustajanje od potčinjavanja Vrhovnom Pontifiku ili iz zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni. —Može. 751
Sotona želi da nas podijeli. On ne želi da rješavamo naše razlike ili pokušavamo razumjeti druge, ili iznad svega, pokazujemo bilo kakvo dobročinstvo 
mogao zasjati kao primjer pred svijetom. Njegov najveći trijumf nije ta “kultura smrti” koja je izazvala toliko razaranja. Razlog je to što Crkva u svom ujedinjenom glasu i svjedočenju kao „kultura života“ stoji kao svjetionik svjetla protiv tame. Ali to svjetlo neće zasjati i tako će biti Sotonina najveća pobjeda, kada se postavimo jedni protiv drugih, kada “otac će se podijeliti na sina i sin na oca, majka na kćer i kćer na majku, svekrva na snahu i snaha na nju Svekrva." [3]Luke 12: 53
Ako je kraljevstvo podijeljeno protiv sebe, to kraljevstvo ne može stajati. A ako se kuća podijeli sama od sebe, ta kuća neće moći stajati. (Današnje jevanđelje)
[Sotonina] politika je da nas razdvoji i podijeli, da nas postepeno izbaci iz naše stijene snage. I ako će doći do progona, možda će ga tada i biti; onda, možda, kada budemo svi mi u svim dijelovima kršćanskog svijeta tako podijeljeni, i tako smanjeni, tako puni raskola, tako blizu jeresi... onda će [Antihrist] u bijesu prsnuti na nas koliko mu Bog dopusti... i Antihrist se pojavljuje kao progonitelj, a varvarske nacije okolo provaljuju. - Blaženi John Henry Newman, Propovijed IV: Progon antikrista
POVEZANO ČITANJE
Pomozite Marku i Lei u ovoj redovnoj službi
dok prikupljaju sredstva za njegove potrebe.
Blago vama i hvala vam!
Mark i Lea Mallett
Fusnote
| ↑1 | cf. Evangelii Gaudium, ne. 94 |
|---|---|
| ↑2 | cf. Ecclesia Dei |
| ↑3 | Luke 12: 53 |