Danas sam stigao u Rim na ekumensku konferenciju ovog vikenda. Sa svima vama, moji čitaoci, na srcu sam prošetao do večeri. Neke slučajne misli dok sam sjedio na kaldrmi na trgu Svetog Petra ...
ČUDNO osjećajući se, gledajući odozgo na Italiju dok smo silazili sa slijetanja. Zemlja drevne istorije u kojoj su marširale rimske vojske, hodali sveci, a prolivena je i krv bezbrojnih drugih. Sada autoputevi, infrastruktura i ljudi koji se vrve poput mrava bez straha od osvajača daju privid mira. Ali je li pravi mir samo odsustvo rata?
••••••
Prijavio sam se u hotel nakon brze vožnje taksijem od aerodroma. Moj sedamdesetogodišnji vozač vozio je Mercedes sa zavijajućim zadnjim diferencijalom i naizgled ravnodušnim što sam otac osmoro djece.
Legao sam na krevet i slušao gradnju, saobraćaj i kola hitne pomoći kako prolaze pored mog prozora uz jauku kakvu čujete samo u dramama engleske televizije. Prva želja mog srca bila je da nađem crkvu sa Presvetim Sakramentom i legnem pred Isusa i pomolim se. Druga želja mog srca bila je da ostanem horizontalna i odrijemam. Jet lag je pobedio.
••••••
Bilo je jedanaest ujutro kada sam zadremao. Probudio sam se u mraku šest sati kasnije. Pomalo iznervirana što sam uprskala popodne spavajući (a sad vam pišem iza ponoći), odlučila sam da pređem u noć. Otišao sam do Trga Sv. Petra. Tamo je takav mir uveče. Bazilika je bila zaključana, a poslednjih nekoliko posetilaca je iscurilo. Ponovo se u mom srcu podigla glad da budem s Isusom u Euharistiji. (Milost. Sve je to milost.) To i želja za ispoviješću. Da, sakrament pomirenja – jedina najiscjelivija stvar s kojom se ljudsko biće može susresti: da čujete, Božjim autoritetom preko Njegovog predstavnika, da vam je oprošteno.
••••••
Sjeo sam na drevnu kaldrmu na kraju trga i razmišljao o zakrivljenoj kolonadi koja se pružala od bazilike.
Arhitektonski projekat je trebao predstavljati raširene ruke majke-Majka Crkva – grleći svoju djecu iz cijelog svijeta. Kakva lepa misao. Zaista, Rim je jedno od rijetkih mjesta na zemlji gdje vidite svećenike i časne sestre kako prolaze iz cijelog svijeta i katolike iz svih kultura i rasa. katolik, od grčkog prideva καθολικός (katholikos), znači „univerzalni“. Multikulturalizam je neuspjeli sekularni pokušaj dupliciranja onoga što je Crkva već postigla. Država koristi prinudu i političku korektnost da stvori osjećaj jedinstva; Crkva jednostavno koristi ljubav.
••••••
Da, Crkva je Majka. Ne možemo zaboraviti ovu osnovnu istinu. Ona nas njeguje u svojim grudima milošću sakramenata i uzdiže nas u istini kroz učenje vjere. Ona nas liječi kada smo ranjeni i ohrabruje nas, preko svojih svetih ljudi i žena, da i sami postanemo još jedan sličan Kristov. Da, te statue na vrhu kolonade nisu samo mermer i kamen, već ljudi koji su živeli i promenili svet!
Ipak, osećam izvesnu tugu. Da, seksualni skandali nadvijaju se nad Rimskom crkvom poput olujnih oblaka. Ali u isto vrijeme, zapamtite ovo: svaki svećenik, biskup, kardinal i papa živi danas neće biti ovdje za sto godina, ali Crkva hoće. Napravio sam nekoliko fotografija kao što su ove gore, ali u svakom slučaju su se figure na sceni mijenjale, ali je crkva Svetog Petra ostala nepromijenjena. Tako i Crkvu možemo izjednačiti samo sa likovima i akterima ovog sadašnjeg trenutka. Ali to je samo delimična istina. Crkva su i oni koji su otišli prije nas, a svakako i oni koji dolaze. Kao drvo čije lišće dolazi i odlazi, ali deblo ostaje, tako i deblo Crkve ostaje uvijek, čak i ako ga treba s vremena na vrijeme orezati.
Piazza. Da, ta riječ me tjera na razmišljanje pica. Vreme je da nađemo večeru.
••••••
Jedan stariji prosjak (bar je molio) me zaustavio i tražio novčić da malo pojedem. Siromašni su uvek sa nama. To je znak da je čovječanstvo još uvijek slomljeno. Bilo u Rimu ili Vankuveru u Kanadi, odakle sam upravo doleteo, prosjaka ima na svakom uglu. Zapravo, dok smo bili u Vancouveru, moja supruga i ja smo bili zapanjeni brojem ljudi koje smo sreli koji su lutali ulicama kao zombiji, mladi i stari, besciljni, siromašni, očajni. Dok su kupci i turisti prolazili, nikad neću zaboraviti glas mršavog čovjeka koji je sjedio na uglu i vikao svakom prolazniku: „Samo želim da jedem kao i svi vi.“
••••••
Dajemo sirotinji šta možemo, a onda jedemo sami. Svratio sam u mali italijanski restoran nedaleko od hotela. Hrana je bila odlicna. Razmišljao sam kako su stvorena divna ljudska bića. Mi smo u svom biću udaljeni od životinja koliko je mjesec od Venecije. Životinje čeprkaju i jedu ono što mogu pronaći u stanju u kojem nađu, i ne razmišljaju dvaput. Ljudi, s druge strane, uzimaju hranu i pripremaju je, začinjavaju, začine i ukrašavaju pretvarajući sirove sastojke u radosno iskustvo (osim ako ja kuham). Ah, kako je lijepa ljudska kreativnost kada se koristi da donese istinu, ljepotu i dobrotu u svijet.
Moj konobar iz Bangladeša je pitao kako sam uživao u obroku. „Bilo je ukusno“, rekao sam. “To me je malo približilo Bogu.”
••••••
Večeras mi je mnogo na srcu... stvari o kojima moja supruga Lea i ja razgovaramo, praktični načini na koje želimo pomoći vama, našim čitateljima. Dakle, ovog vikenda slušam, otvaram svoje srce Gospodu i molim Ga da ga ispuni. Imam toliko straha! Svi mi to radimo. Kao što sam čuo da je neko nedavno rekao: "Izgovori su samo dobro smišljene laži." Dakle, u Rim, vječni grad i srce katolicizma, dolazim kao hodočasnik tražeći od Boga da mi da milost koja mi je potrebna za sljedeću fazu mog života i službe s vremenom koje mi je preostalo na ovoj zemlji.
I sve vas, dragi moji čitaoci, nosiću u srcu i molitvama, posebno kada odem do groba Svetog Ivana Pavla II. Vi ste voljeni.
Sada je riječ služba koja radi puno radno vrijeme
nastavlja uz vašu podršku.
Blagoslovio vas i hvala vam.
Na putovanje s Markom u The Sada Word,
kliknite na donji natpis za pretplatiti.
Vaša e-adresa neće biti podijeljena ni sa kim.
