Paraliza očaja

SADA RIJEČ O MASOVNIM ČITANJIMA
za 6. jul 2017
Četvrtak trinaeste sedmice u obično vrijeme
Opt. Spomenik svete Marije Goretti

Liturgijski tekstovi OVDJE

TAMO ima mnogo stvari u životu koje nas mogu dovesti u očaj, ali nijedna, možda, toliko koliko vlastite greške.

Preko ramena gledamo "u plug", da tako kažem, i ne vidimo ništa osim krivih brazda lošeg rasuđivanja, grešaka i grijeha koji nas prate kao pas lutalica. I u iskušenju smo da očajavamo. U stvari, možemo biti paralizirani strahom, sumnjom i smrtonosnim osjećajem beznađa.

U prvom današnjem čitanju Abraham veže svog sina Izaka i postavlja ga na oltar kako bi postao holokaust, paljenica. Tada je Isaac znao što slijedi i to ga je sigurno ispunilo strahom. S tim u vezi, „otac Abraham“ postaje simbol pravedne presude Boga Oca. Zbog svog grijeha osjećamo da ćemo biti kažnjeni, možda čak i vezani za vatru pakla. Kao što su drvo na kojem je Isaac ležao zaboden u njegovo tijelo i konopi koji su ga vezali ostavili da se osjeća bespomoćno, tako i naši grijesi neprestano trzaju zbog svog mira i svoje slabosti navode nas dužne vjerovati da se naša situacija nikada neće promijeniti ... i tako, očajavamo.

To je, ako ostanemo fiksirani na svoju bijedu i osjećaj beznađa. Jer postoji odgovor na našu ludost; postoji Božanski odgovor na naš uobičajeni grijeh; postoji lijek za naš očaj: Isus, Jaganjac Božji.

Dok je Abraham gledao oko sebe, ugledao je ovna uhvaćenog za rogove u gustišu. Otišao je i uzeo ovna i prinio ga kao žrtvu paljenicu umjesto svog sina. (Današnje prvo čitanje)

Isaac je nevezan samo kada njegovo mjesto zauzme druga ponuda. U slučaju čovječanstva, čiji je grijeh ponor između stvorenja i Stvoritelja, Isus je zauzeo naše mjesto. Kazna za vaše grijehe, prošlost, sadašnjost i budućnost, bila je položena na Njega.

Molimo vas u ime Krista, pomirite se s Bogom. Zbog nas natjerao ga je da griješi koji nije poznavao grijeh, da bismo u njemu mogli postati pravednost Božja. (2. Korinćanima 5: 20-21)

Dakle, sada postoji put naprijed, čak i ako se osjećate paralizirani svojim grijehom, paralizirani svojim osjećajima, paralizirani očajem, tako da jedva možete razgovarati s Njim. Dopustiti će Isusu da još jednom zauzme vaše mjesto - i to On čini u Sakramentu Ispovijedi.

Recite dušama gdje trebaju potražiti utjehu; odnosno u Tribunalu za milost [Sakrament pomirenja]. Tamo se događaju [i] najveća čuda koja se neprestano ponavljaju. Iskoristiti se ovo čudo, nije potrebno ići na veliko hodočašće ili obaviti neku vanjsku ceremoniju; dovoljno je doći s vjerom do nogu Moga predstavnika i otkriti mu nečiju bijedu, i čudo Božanske Milosti bit će u potpunosti prikazano. Da je duša bila poput truleža u raspadanju, tako da s ljudskog stanovišta ne bi bilo [nade] u obnovu i sve bi već bilo izgubljeno, s Bogom nije tako. Čudo Božanske milosti u potpunosti vraća tu dušu. Oh, kako su jadni oni koji ne iskoriste čudo Božje milosti! Uzalud ćete dozivati, ali bit će kasno. —Izus do Svete Faustine, Božansko milosrđe u mojoj duši, Dnevnik, n. 1448

Kad je Isus vidio njihovu vjeru, rekao je paralitiku: "Hrabro, dijete, oprošteni su ti grijesi." (Današnje jevanđelje)

Ako otkrijete da uobičajeno padnete u grijeh, onda je odgovor da Ispovijest postane uobičajeni dio vašeg života. Ako otkrijete da često griješite, to nije razlog za očaj, već za veću poniznost. Ako se konstantno osjećate slabima i s malo snage, tada se morate neprestano obraćati Njegovoj snazi i snazi, u molitvi i euharistiji.

Braćo i sestre ... Ja, najmanji Božji svetac i najveći grešnik, ne znam ni za jedan drugi put naprijed. U 51. psalmu stoji da a ponizno, skrušeno i slomljeno srce, Bog se neće okrenuti. ^[1]Ps 51: 19 I opet,

Ako priznamo svoje grijehe, on je vjeran i pravedan i oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde. (1. Jovanova 1: 9)

To je zato što je božanska Krv prolivena za vas i mene - Bog je platio cijenu za naše prijestupe. Jedini razlog za očaj sada bi bio odbiti ovaj poklon iz ponosa i tvrdoglavosti. Isus je došao upravo zbog paralitičara, grešnika, izgubljenog, bolesnog, slabog i očajnog. Da li se kvalifikujete?

Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, tako da svi koji vjeruju u njega ne mogu propasti, ali mogu imati vječni život. Jer Bog nije poslao svog Sina na svijet da ga osudi, već da se svijet spasi po njemu. (Ivan 3:16)

Kaže, "Ko vjeruje u njega," a ne „ko vjeruje u sebe“. Ne, svjetska mantra samopoštovanja, samoispunjenja i samoaktualizacije nosi lažnu nadu, jer osim Isusa, ne možemo biti spašeni. S tim u vezi, grijeh je prorok: otkriva nam u dubini našeg bića istinu da smo stvoreni za nešto veće; da samo Božji zakoni donose ispunjenje; da je Njegov put jedini put. I na ovaj Put možemo krenuti samo s vjerom ... povjerenje da me, uprkos mom grijehu, još uvijek voli - Onaj koji je umro za mene.

Prisutan je u vašem životu bez obzira čime se bavili. Vrijeme je sakrament vašeg susreta s Bogom i njegovim milosrđem, s njegovom ljubavlju prema vama i njegovom željom da sve djeluje u vaše dobro. Tada svaka greška postaje „sretna greška“ (felix culpa). Ako biste na svaki trenutak svog života gledali tako, tada bi se u vama rodila spontana molitva. Bila bi to neprekidna molitva jer je Gospod uvijek s vama i uvijek vas voli. —Pr. Tadeusz Dajczer, Dar vjere; citirano u Magnificat, Jul 2017., str. 98

Pa onda, moj brate; pa onda, moja sestra ...

Ustanite, uzmite nosila i idite kući. (Današnje jevanđelje)

Odnosno, vratite se u Očevu kuću gdje vas očekuje u ispovjedaonici da vas još jednom izliječi, obnovi i obnovi. Vratite se u Očevu kuću gdje će vas nahraniti kruhom života i utoliti vašu žeđ za ljubavlju i nadom Predragocjenom krvlju svog sina.

Opet i opet.

My dijete, svi tvoji grijesi nisu ranili Moje Srce tako bolno kao što to čini tvoj sadašnji nedostatak povjerenja da bi nakon toliko napora Moje ljubavi i milosrđa i dalje trebao sumnjati u Moju dobrotu ... —Izus do Svete Faustine, Božansko milosrđe u mojoj duši, Dnevnik, n. 1486

Nitko tko digne ruku na plug i pogleda ono što je ostalo iza njega nije sposoban za kraljevstvo Božje. (Luka 9:62)

Ako ne uspijete iskoristiti priliku, nemojte izgubiti svoj mir, već se duboko ponizite preda Mnom i, s velikim povjerenjem, potpuno uronite u Moju milost. Na taj način dobivate više nego što ste izgubili, jer se poniznoj duši daje više naklonosti nego što ona sama traži ... —Izus do Svete Faustine, Božansko milosrđe u mojoj duši, Dnevnik, 1361